U nedjelju sedmu po Pedesetnici, 19. jula 2026. godine, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici služena je Sveta liturgija kojom je načalstvovao protojerej-stavrofor Igor Balaban.
Sasluživali su protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, protojerej Miladin Knežević i đakon Vedran Grmuša, uz molitveno učešće vjernog naroda sabranog pod svodovima podgoričkog Sabornog hrama.
Nakon pročitanog začala iz Svetog jevanđelja po Mateju, koje svjedoči o iscjeljenju dvojice slijepih i nijemog čovjeka, sabranima se riječima pastirske pouke obratio protojerej-stavrofor Igor Balaban, koji je svoju besjedu započeo pitanjem o smislu čovjekovog stvaranja i o velikom daru slobode kojim je Bog ukrasio čovjeka kao krunu i vrhunac cjelokupne tvorevine.
„Kakvog je Bog stvorio čovjeka? Stvorio ga je kao vrhunac svoga stvaralaštva, kao najsavršenije stvorenje svoje tvorevine. Stvorio ga je slobodnog, sa mogućnošću da se usavršava i uzdiže do strašnih visina Božje blagodati, ali toliko slobodnog da svojom slobodnom voljom može da ode i u nizine, dubine i ponore adske. Stvorio ga je da može da gleda Gospoda, da bude u Njegovom prisustvu i da primi silinu Božje ljubavi i blagodati. Ali je čovjek svojim grijehom — a mi to činimo svakoga dana — odbacio takvu mogućnost, zatvorio sebi duhovne oči i začepio svoja usta, tako da ne može da govori blagodarnost Bogu.“
Darovana čovjekova sloboda, kako je naglasio prota Igor, istovremeno je i veliki priziv i velika odgovornost. Čovjek je stvoren da gleda Boga, da živi u Njegovoj blizini i da se neprestano ispunjava Njegovom ljubavlju. Međutim, grijehom se duhovni vid pomračuje, srce postaje neosjetljivo, a čovjekova usta prestaju da blagodare Onome od koga dolazi svaki dobri dar. Zato tjelesna sljepoća i nijemost o kojima govori nedjeljno Jevanđelje nisu samo slika čovjekove fizičke nemoći, već ukazuju i na dublje duhovno stanje čovjeka koji ne vidi prisustvo Božje i ne umije da ispovijedi vjeru i blagodarnost.
Podsjećajući na jevanđelske odjeljke koji se čitaju u nedjeljama nakon Pedesetnice, protojerej-stavrofor Igor Balaban kazao je da Crkva pred vjerne iznosi svjedočanstva o ljudima koji su u svojim nemoćima prepoznali Gospoda, ispovijedili vjeru u Njega i zadobili iscjeljenje.
„Iscjeljuje ih od demona, otvara im oči i otvara usta onima koji ne mogu da govore. Sve to Gospod čini svojom ljubavlju, a na osnovu vjere ljudske. Na drugom mjestu Gospod kaže da će onaj koji ima vjere koliko zrno gorušičino moći i gore da pomjera. To je strašna riječ, jer tada postajemo svjesni da nemamo vjere ni koliko to najsitnije zrno gorušičino.“
Hristova čuda, međutim, nisu bila učinjena samo radi privremenog otklanjanja čovjekove bolesti i stradanja. Ona su znaci dolazećeg Carstva Božjeg i predukus onoga života u kojem više neće biti smrti, bola, bolesti, žalosti i uzdisanja. Iscjeljujući slijepe, podižući oduzete, otvarajući usta nijemima i vaskrsavajući mrtve, Gospod pokazuje kakva je punoća života za koju je čovjek stvoren i ka kojoj ga Bog priziva.
„Gospod je, dok je hodio zemljom, direktno svojom rukom, svojom riječju i zapoviješću iscjeljivao slijepe, podizao oduzete, otvarao usta nijemima i vaskrsavao mrtve. Ali koji je smisao svega toga? Smisao je bio da nam Gospod da predukus i predstavu o tome kako će izgledati Carstvo Božje. Tamo neće biti ni uzdisanja, ni žalosti, ni bola, ni bolesti, nego život vječni. Zato je Gospod to činio i zato Gospod to i danas čini kada Mu se neko obrati sa vjerom.“
Govoreći o molitvi i čovjekovim očekivanjima, otac Igor je objasnio da suština molitve nije u tome da Bog ispuni svaku našu trenutnu želju, već da čovjek svoje želje i čitav svoj život usaglasi sa voljom Božjom:
„Ponekad se pitamo zašto Gospod na naše molitve ne odgovori onako kako mi želimo. Zar nam nije rekao: ‘Ištite i daće vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvoriće vam se’? Nama se čini da ištemo, a da nam se ne daje; da stalno nešto tražimo, a da ne dobijamo. Otpadne nam ruka od kucanja na Njegova vrata, a čini nam se da se ona ne otvaraju. Očigledno ištemo ono što nam nije potrebno. Gospod kaže: Ištite najprije Carstvo Božje, a sve ostalo će vam se dodati.“
Upravo su dvojica slijepih iz pročitanog Jevanđelja pokazala kakav treba da bude istinski molitveni odnos prema Hristu. Oni Mu nisu odmah iznijeli zahtjev da im otvori oči, već su zavapili: „Pomiluj nas, sine Davidov!“ Tim riječima oni su najprije ispovijedili ko je Hristos i zatražili Njegovu milost:
„Ovi slijepci vapiju Gospodu: ‘Pomiluj nas, sine Davidov!’ Ne kažu odmah: ‘Otvori nam oči’, nego Mu se obraćaju kao sinu Davidovom, iskazujući Mu najveću čast koju su mogli da iskažu. A Gospod njih pita, kao što pita i svakoga od nas svakoga dana: ‘Vjerujete li da ja to mogu učiniti?’ Tada oni prestaju da Ga nazivaju samo Sinom Davidovim i govore: ‘Da, Gospode, vjerujemo.’ Ponekad nam upravo to nedostaje u životu — da kažemo: ‘Da, Gospode, vjerujem.’ Mi ištemo i neprestano tražimo, ali su nam oči slijepe da vidimo Gospoda, a usta nijema da Mu zablagodarimo za sve što nam je već dao.“
Blagodarnost je, prema riječima oca Igora, jedan od osnovnih izraza žive vjere. Ona nije samo učtivo uzvraćanje za primljeno dobro, već duhovno stanje u kojem čovjek prepoznaje da je čitav njegov život dar Božji. Neblagodarnošću čovjek ne umanjuje Božju ljubav, jer Gospod ima neizmjerno više ljubavi, smirenja i strpljenja nego što ih ljudi mogu imati. Ipak, neblagodarnošću čovjek zatvara sopstveno srce i čini ga nesposobnim da primi novu blagodat.
„Red je da blagodarimo Bogu, jer ako Mu ne blagodarimo i ako nam usta ostanu nijema, onda sami sebi zatvaramo srce za novu blagodat Božju. Zato neka nas Gospod udostoji da otvorenih očiju možemo da Ga gledamo i da tražimo da nam otvori duhovni vid; da otvori usta i srca naša, kako bismo mogli da Mu blagodarimo i da budemo otvoreni za ljubav prema Bogu i prema bližnjima. Jer se, kako se kaže na drugom mjestu, ustima ispovijeda za spasenje.“
Čovjek koji živi vjerom i blagodarnošću, naglasio je otac Igor, postaje svjedok čudesa i u sopstvenom životu. Ta čuda ne moraju uvijek biti velika i spolja vidljiva. Svako istinsko pokajanje, svaka pobjeda nad grijehom i svako dobro djelo učinjeno u svijetu ispunjenom surovošću i sebičnošću predstavlja čudo blagodati Božje.
„Ako blagodarnost iskazujemo, bićemo svjedoci čudesnoga i u svome životu — malih čuda pokajanja. Svako pokajanje je malo čudo. Svako dobro djelo je malo čudo u ovome opasnom i surovom svijetu. Ne moramo tražiti da vidimo slijepca koji je progledao, mada i toga ima, niti nijemoga koji je progovorio da bismo povjerovali. Treba, kako nam Gospod kaže, da ištemo najprije Carstvo Božje“, podsjetio je zaključujući besjedu protojerej-stavrofor Igor Balaban.
Tekst, foto: Boris Musić
