U nedjelju Petu po Pashi – Nedjelju žene Samarjanke, odslužena je Sveta liturgija u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici kojom je predstojao protojerej Igor Balaban, Arhijerejski namjesnik zetski i sekretar Upravnog eparhijskog odbrora Mitropolije crnogorsko-primorske.
Proti Igoru sasluživali su protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, protojereji: Miladin Knežević, Branko Vujačić, Nikola Pejović, jerej Ilija Arzejkin, klirik Ruske pravoslavne crkve, kao i đakon Vedran Grmuša.
Nakon praznika Prepolovljenja Pedesetnice i nakon Spasiteljevog obećanja da će svakome koji u Njega vjeruje podariti vodu živu od koje neće ožednjeti, Crkva pred nas postavlja u vidu jevanđelske perikope priču o susretu Hristovom sa ženom Samarjankom kraj bunara Jakovljevog u gradu zvanom Sihar. Ovaj izvor, koji je iskopao Jakov, praotac jevrejskog naroda, dubok je 32 m i jedan je od najdubljih bunara u cijeloj Palestini koji i do danas postoji. Spasiteljev razgovor sa nepoznatom ženom je neposredan, tako da, čak, ne možemo ni da osjetimo antagonizam koji je inače postojao između Judeja i Samarjana. Hristos Srceznalac svih i svega traži od žene Samarjanke vodu da pije. Žeđ koju uočavamo u Jevanđelju predstavlja slabost potpunog i istinskog čovjeka, predstavlja slabost svakoga od nas. Prema riječima prepodobnog oca Justina Ćelijskog, tu slabost svoje ljudske prirode Gospod Isus iskorištava i upotrebljava kao sredstvo spasenja za Samarjanku: govori joj o vodi živoj, od koje nikada neće ožednjeti.
Sveti Kiril Aleksandrijski podsjeća da vodom živom Spasitelj ovdje naziva blagodat Svetoga Duha i ko se nje udostoji, imaće u sebi postojani izvor božanskih učenja. Ko pije od ove vode žive, tj. ko se napaja blagodaću Duha Svetoga nikada neće duhovno ožednjeti.
Nakon pročitanog začala iz Svetog Jevanđelja, svima sabranima obratio se načalstvujući protojerej Igor Balaban koji je u uvodnom slovu besjede istakao savršeniji vid vjere i odnosa sa Gospodom, koji nije robovski ni najamnički, već onaj koji je u Duhu i istini:
,,Gospod kaže, spasenje dolazi od judejaca, dolazi od te starozavjetne vjere, ali dolazi vrijeme kada će se i to prevazići, i nećemo se samo moliti u Jerusalimu, nego ćemo se moliti u Duhu i istini na svakom mjestu. Tako se i mi okupljamo da se molimo u Duhu i istini. Ne zbog pravila, zato što tako se valja, ili valja se da budemo na ovome obredu, valja se da nas malo pokropi svetom vodicom pop, valja se da primimo popa u kuću kada je slava, valja se da ne činimo ovo ili ono ili opet, ovo ili ono da obavezno moramo da radimo. To su stari načini vjerovanja, obredni, obredno religijski, koji traže da nešto ugodimo Bogu, da bi njima Bog nešto dao. Ali Bog koji se nama otkrio osobito u ličnosti Isusa Hrista Gospoda našega, taj Bog traži, kao što čusmo u Jevanđelju, da se klanjamo u Duhu i istini“.
U daljem obraćanju prota Igor je naglasio da Gospod budući da naziva ljudski rod sinovima i kćerima zapravo priziva rod ljudski, hrišćanski na jedan prisniji odnos koji nije u strahu i ropskom poslušanju:
,,U svojem srcu uvijek treba treba da njegujemo molitvu i poklanjanje, ne da bi on nama zauzvrat nešto dao, ne zato što se bojimo zato što smo robovi i sluge, nego upravo da činimo ono kako nam priliči po onome kako nas je On nazvao, a naziva nas sinovima i kćerima. Mi kao sinovi i kćeri Oca nebeskoga u Duhu i istini da poštujemo Gospoda, ne u strahu i u ropskom poslušanju. Onako kako nam je On zapovijedio, onako kako je zapovijedio Samarjanki, onako kako je zapovijedio svojim učenicima, a oni nam prenijeli do dan danas. Da se okupljamo u Duhu i istini, istini koja je sinonim i za pravdu i za ljubav. Jer nema istinske ljubavi bez istine, nema istine bez pravde, nema pravde bez ljubavi. Sve je to povezano. Zato mi ištemo, isključivo Božansku istinu, Božansku pravdu i Božansku ljubav“.
,,Ovozemaljska ljubav prolazi, pa i ona najveća, nju smrt uzima i otima iz naših srca i od naših pogleda i sa naših usana. Otima najveću ljubav, otima sve ono što smatraamo istinitim, uzvišenim, pravednim u ovome svijetu. Sve nam to smrt uzima. Ali nam ne uzima nadu u vječni život. Nadu u to da će Gospod da sprovede istinsku pravdu. Nadu u to da će Gospod da nas vječno voli i to je Carstvo Božije u stvari. Živjeti vječno u ljubavi Hristovoj, u ljubavi Božijoj i u ljubavi jedni među drugima u Carstvu Njegovome. Neka bi dao Gospod da se udostojimo toga carstva, da se udostojimo i da primimo, da budemo sposobni da primimo tu Božansku ljubav, da bi nas On zbilja primio kao svoje vjerne sinove i kćeri u Carstvu svome, gdje On caruje istinom, pravdom i ljubavlju u vjekove vjekova. Amin!“ – poručio je na kraju svog pastirskog slova, protojerej Igor Balaban.
Tekst, foto: Boris Musić
