U nedjelju petu po Pedesetnici, kada naša Sveta Crkva proslavlja Sabor svetih dvanaest apostola – Pavlovdan, u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici odslužena je Sveta liturgija kojom je predstojao protojerej Igor Balaban.
Proti Igoru sasluživali su protojerej Miladin Knežević, kao i đakon Vedran Grmuša.
Nakon pročitanih začala iz Svetog Jevanđelja svima sabranima u ovome Svetome Hramu obratio se načalstvujući protojerej Igor Balaban.
Svoje pastirsko i praznično slovo prota Igor počinje prepričavanjem jevanđelske priče u kojoj je Gospod naišao na čovjeka opsjednutog demonom. On objašnjava kako su nečisti duhovi prepoznali Gospoda Isusa Hrista kao Sina Božijeg koji je došao da spase čovečanstvo od grijeha i smrti, čak i kada mnogi od ljudi nisu uspjeli da vide ovu istinu. Demoni su molili Gospoda da ih pošalje u krdo svinja, a kada je Isus to učinio, svinje opsjednute demonima su pojurile u more i udavile se.
U daljem obraćanju prota Igor povlači paralelu između ponašanja svinja opsjednutih demonima i ljudskog ponašanja kada je pod uticajem i kontrolom nečistih sila. On objašnjava da kada ljudi dozvoljavaju negativne uticaje, i ne napajaju se sa izvora vode žive, zajednice sa živim Bogom i bez Božijeg blagoslova, oni postaju poput ovih iracionalnih životinja, ponašajući se glupo i samodestruktivno. Umjesto da traže Božiju spasonosnu ruku, čak i kada su na ivici provalije, ljudi se bacaju u „more smrti“ misleći da mogu da se spasu sopstvenom snagom.
,,Kada dopustimo da, ne Božija blagodat, ne Božija sila, nego neka druga sila ili naša pamet, ovlada našim bićem, postajemo slični tim svinjama, postajemo slični bićima beslovesnim, koja se u svojoj ludosti još beslovesnije ponašaju, skaču sa litica u mora i dave se. Tako i mi umjesto da tražimo ruku spasenja Gospodnjega, pa čak i kad smo na ivici litice da vjerujemo i nadamo se da će Njegova ruka da nas pokupi ako padnemo sa litice. Međutim, mi se nevjerujući, ne trudeći se da svoju vjeru živimo, ne trudeći se da je djelima potvrđujemo, bacamo sa litice ovoga svijeta, bacamo se u pučinu smrti i mislimo da ćemo da se spasemo“.
Prota Igor je potom govorio o raznim i različitim pogrešnim načinima na koje ljudi pokušavaju da pobjegnu od smrti: Neki kroz prepuštanje svjetovnim porocima, drugi akumuliranjem zemaljskog blaga, a treći, tražeći moć i autoritet – vlast nad drugima. On naglašava da nijedan od ovih pristupa ne može spasiti ljude od smrti. On upućuje na apostolsko učenje da spasenje dolazi samo kroz vjeru živu i tvrdu da je Isus Hristos Gospod koji je svojim vaskrsenjem svehvalnim porazio grijeh, srmt i đavola.
,,Mislimo da ćemo nešto mnogo pametno da smislimo, da ćemo izmaći nekako smrti. Neko pokušava da izmakne smrti tako što uživa u mnogim porocima ovoga svijeta. Neko misli da će da izmakne smrti tako što će da sabira zemaljsko blago. Neko misli da će da izmakne smrti tako što će da bude mnogo moćan čovjek, na nekom položaju velikom, da ima vlast nad drugima, možda i vlast nad životom i smrti nad drugima, pa misli da će tako ostvariti neku besmrtnost. Neki opet, čine druge bezumne stvari. Mi znamo da ništa od toga ne donosi vječni život, ništa od toga nas ne može spasiti od provalija litica i pučine smrti. Jedino što nas može spasiti je riječ Gospodnja kako smo čuli u ovom apostolu prije Jevađenja: ,,Ako vjerujete u srcu svome da je Isus Gospod i ako ispovijedate da ga Bog podiže iz mrtvih, vi ćete se spasiti. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se ispovijeda za spasenje“.
U drugom dijelu pastirskog slova, prota Igor naglašava da i srce i usta moraju biti sinhronizovani u vjeri – budući da se ne može vjerovati iznutra dok se govori i radi sasvim suprotno spolja. Prota Igor zaključuje da možda možemo obmanuti druge ili čak sebe sa lažnim opravdanjima za naše postupke, međutim, ne možemo prevariti Boga koji poznaje naša srca.
Prota Igor završava pastirsko slovo pozivajući i upozoravajući da nije dobro kada biramo svojeglavo svoje neke puteve i odluke, već da je potrebno da sljedujemo Božijim putem i primjerom. Otac Igor naglašava da Božji put nije uvijek lak – opisan je kao uzak i trnovit, ali podsjeća istovremeno i na riječi Gospodnje da je „Njegov jaram blag i da je breme Njegovo lako“.
,,Nemojmo nikad da kažemo: Gospode, hvala ti, znam da si Ti dobar, znam da si Ti Tvorac, znam da želiš dobro i meni i mojoj porodici, mojim bližnjima i čitavome svijetu, ali pusti, idi ti svojim putem, imam ja neki svoj drugi put. Drugi putevi su stramputice. Druge puteve neće Gospod blagosloviti, zato što su po našoj pameti i ne vode na dobru stranu. Ovaj put, koji vodi u vječni život, nije uvijek lak, rekao je, Gospod, rekao je da je uzak i trnovit, ali je i rekao da će nas odmoriti koliko god bilo teško, jer je Njegov jaram blag i breme je Njegovo lako i On je sa nama u sve dane do svršetka svijeta“.
Tekst, foto: Boris Musić
