U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici u Tominu nedjelju odslužena je Sveta liturgija, kojom je načalstvovao protojerej Igor Balaban, uz sasluženje protojereja-stavrofora Dalibora Milakovića, protojereja: Miladina Kneževića, Branka Vujačića i đakona Vedrana Grmuše.
Mnoštvo vjernog naroda sabralo se u podgoričkom hramu Vaskrsenja da, u nedjelji kada se Crkva molitveno opominje javljanja Vaskrslog Hrista učenicima i apostolu Tomi, uznese blagodarnost Bogu i doživi radosnu istinu Hristove pobjede nad smrću.
Tumačeći jevanđeljski odlomak o javljanju Vaskrsloga Gospoda učenicima iza zatvorenih vrata, otac Igor je podsjetio da su se upravo oni koji su bili neposredni svjedoci Hristovih čuda, Njegove sile i slave, ipak u jednom trenutku našli u strahu i nedoumici: „Učenici koji su gledali čuda Gospodnja, apostoli koji su ga svuda pratili i koji su se naslađivali riječima njegovim, vidjeli kako je vaskrsao Lazara, vidjeli kako se preobrazio na gori Tavor, vidjeli još mnogo čuda — oni se bijahu sakrili zbog straha od Judejaca… I njima je Gospod morao kroz zatvorena vrata da uđe i da im kaže: Mir vam.“
Upravo u toj slici zatvorenih vrata i uplašenih učenika, otac Igor je prepoznao i duboku sliku čovjekove pale prirode koja se lako pokoleba, iako je toliko puta iskusila Božiju ljubav, staranje i milost: „To je krhka pala ljudska priroda, koja se plaši od onoga pored, koja se plaši od zemaljske vlasti i zemaljske časti, a ne od Boga, ne od samoga Boga. Važnije nam je šta će ljudi reći i da slučajno nešto ne kažu o nama, o našoj porodici, nego da ispunimo Božju zapovijest i da činimo Božja djela.“
Prota Igor se u daljem obraćanju posebno osvrnuo na apostola Tomu, naglasivši da Tomin zahtjev da vidi i dodirne rane Hristove ne treba posmatrati osuđivački, jer je i drugim učenicima Gospod pokazao Svoje probodene ruke, noge i rebra: „I Toma, tipično ljudski, kao što bi svako od nas vjerovatno uradio, kaže: ako ne vidim rane njegove, ako ne metnem ruku svoju u rebra njegova, neću vjerovati. I Gospod ne ostavlja Tomu… nego mu kaže: ne budi nevjeran, nego vjeran.“
Iz ove jevanđeljske scene proistekla je i poruka — riječi Hristove koje prevazilaze istorijski trenutak i upućuju se svim pokoljenjima vjernih: „Blaženi koji ne vidješe, a povjerovaše. E, mi smo ti koji ne vidimo i bićemo blaženi ako povjerujemo.“
Razvijajući ovu misao, otac Igor je ukazao da se istinitost vjere zapravo potvrđuje unutrašnjim opredjeljenjem srca da u sebe primi Gospoda i da uprkos iskušenjima ostane vjerno Njemu: „Kako znamo da smo povjerovali? Tako što ćemo u srce svoje, u dušu svoju da smjestimo Gospoda i da u biću svome njegujemo vjeru.“
U nastavku besjede je podsjetio da ni samo viđenje čuda ne mijenja čovjeka trajno ukoliko u njemu nema duhovnog truda, pokajanja i žive zajednice sa Bogom. Podsjetio je da su i oni koji su gledali najveća znamenja znali da posustanu, uplaše se i padnu, ali da je upravo u tome suština hrišćanskog života — ne u oslanjanju na sebe i sopstvene snage koje su neznatne, nego u neprestanom vraćanju Gospodu, kroz pokajanje, preumljenje i istinsko bogotražiteljstvo: „Ne bi se ništa promijenilo ni da vam se sad Gospod javi… bili bismo svi zapanjeni, zabezeknuti. Trajalo bi to dan, dva, pet, mjesec, kako kod koga, a onda bi opet pali među trnje ovoga svijeta i opet bi se upetljavali u svoje svakodnevne obaveze, iskušenja, probleme.“
U nastavku obraćanja prota je naglasio da Hristos i danas djela u svijetu, da znamenja Božija nijesu prestala, ali da čovjek, čak i pored toga, često iznova zatvara vrata svoga srca: „Čini znamenja Gospod i dan-danas. I znamo mi to. Čini znamenja, osobito kod svetih ljudi i kod svetih moštiju. Mi to sve znamo i opet se uplašimo i zatvorimo vrata svoga srca, kao što su zatvorili ona vrata tamo apostoli negdje u Jerusalimu.“
U završnici svoga pastirskog i prazničnog slova, otac Igor je podsjetio da je nama ljudima nemoguće i vjerovati ako nam taj dar ne siđe od Boga jedinog istinskog darodavca svakoga dobra, te da je i za makar i najmanju, ali istinsku vjeru — onu koja čovjeka ne ostavlja samog u strahu, padu i nemoći, nego ga privodi Gospodu kao istinske sinove i kćeri Božije, zapravo potrebno da se Gospodu obratimo da nam dometne od svoje snage i blagodati:
,,Ne možemo sami, ni da vjeru njegujemo. Ne možemo bez njegove sile i bez njegove snage, ali možemo da se trudimo. Možemo da zaplačemo kad nam to ne uspije… Ne mogu čuda da činim, niti ću ikada činiti, ali daj mi makar malo vjere. Da me ti ne bi ostavio… nego da se nađem kao onaj koji je zbilja tvoj sin i tvoja kćer. Neka bi nam Gospod dao takve vjere, ne bi li se i ovo blaženstvo — blaženi koji ne vidješe, a povjerovaše — odnosilo na sve nas… I da nas Gospod u taj dan, kada dođe u slavi svojoj, prepozna kao svoje vjerne sinove i kćeri i useli u Carstvo svoje, gdje nema straha, gdje nema bolesti, gdje nema uzdisanja, gdje nema nemira, gdje nema sukoba, nego gdje je On sve u svemu“, poručio je protojerej Igor Balaban.
Tekst, foto: Boris Musić
