U nedjelju 27. po Pedesetnici, u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta liturgija kojom je predstojao protojerej Igor Balaban. Proti Igoru sasluživali su protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, kao i protojereji: Miladin Knežević, Branko Vujačić i đakon Vedran Grmuša.
Sabranima u ovom svetom Hramu besjedom se obratio načalstvujući sveštenoslužitelj Igor Balaban.
Prota Igor započeo je praznično slovo citirajući dio iz Poslanice Efescima Svetog apostola Pavla o duhovnoj pripremi za duhovnu borbu. Naime, Sveti apostol Pavle pravi analogiju sa ratnikom i ratničkim oklopom, objašnjavajući kako hrišćani treba da se opašu istinom i pravednošću, da imaju noge pripravne za Jevanđelje mira, da uzmu štit vjere, kacigu spasenja, i mač Duha koji je Riječ Božija i ističe koliko svakim našem pokretom trebamo biti spremni i hitri za prihvatanje Jevanđelja mira budući da hrišćanin nikada ne smije ići ka zlu ili grijehu, niti kročiti pogrešnim putevima, stranputicama, već uvijek treba da bude spreman da krene Jevanđelskim putem mira, obavijen ljubavlju, istinom i pravdom.
U daljem obraćanju istakao je da, prije svega, treba da uzmemo štit vjere koji može da ugasi sve vatrene strijele zla. Iako istinu ljudi tumače na različite načine, mi zapravo polažući našu vjeru i nadu u Gospoda možemo da sagledamo šta je zaista pravedno i istinito. Kroz vjeru nam Bog otkriva šta su istina i pravda. Ako pokušamo da istinu i pravdu određujemo samo sopstvenim razumom, uvijek ćemo promašiti cilj.
U tom kontekstu, protojerej Igor Balaban se osvrnuo na komunističku ideologiju koja je tvrdila da donosi istinu, pravdu, jednakost i pravičnost među ljudima. Međutim, to je dovelo do bratoubilačkog sukoba, jer je počivala na ljudskoj mudrosti, a ne na Božijoj. Da bi se po ljudskom shvatanju ostvarila takva navodna pravda i jednakost, mnogi ljudi moraju da stradaju i kako se vidi iz primjera potrebni su stvarni ratnički oklopi i mačevi za borbu, dok suprotno tome, uspostavljanje Božije istine i pravde zahtijeva štitove vjere, ljubavi i mač Duha, koji je Božija riječ.
U drugom dijelu prazničnog slova, prota Igor ističe da je krajnji cilj cjelokupnog hrišćanskog života zadobijanje spasenja i života vječnog. Iako Bog daruje mnoge blagoslove i u ovom životu — poput toga da vidimo svoju djecu i unuke zdravim i živim — to nije najvažniji cilj. Svaka porodica se s vremenom proređuje kroz generacije; to je prirodan tok života i istorije kako podsjeća on, međutim, vječni život i spasenje treba da budu primarni i glavni cilj koji se ne treba zapostavljati i gubiti iz vida.
U daljem obraćanju otac Igor je pojasnio da post ne držimo zato što je on Bogu potreban, već zato što je nama potreban.
,,Ne traži Bog od nas te prinose, ne treba Bogu da mi postimo. Ne treba to Njemu. Njemu nije to nikakva žrtva. To treba nama, radi naše discipline. Radi toga da bismo se mi, kao ovaj duhovni ratnik iz poslanice apostola Pavla, da bismo se mi malo utegli. Da bismo mi malo stegli bedra svoja, da bismo se opasali malo jače, da bismo malo ojačali da možemo štit vjere da držimo. Da bi mogle ove noge naše da nas nose i da budu pripravne za Jevanđelje mira. Zato nama treba post.
Može ništa da nam ne znače, nažalost, ni post, ni molitva. Sve može ništa da nam ne znači, ako ne činimo ovako, kako nam apostol Pavle traži da činimo i kako Gospod od nas očekuje – da bude žrtva srca našega. Da bude opredjeljenje našega bića za vječnost, da bude opredjeljenje našega bića za spasenje i ne samo za naše spasenje, nego i naših bližnjih . Da ne činimo zla ljudima, da ne mrzimo ljude, da im želimo dobra“. – zaključuje na kraju svog obraćanja protojerej Igor Balaban.
Tekst, foto: Boris Musić
