U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, na Sveti i veliki četvrtak — dan kada se Crkva molitveno sjeća Tajne večere i ustanovljenja Svete tajne evharistije — služena je Sveta liturgija, kojom je načalstvovao protejerej Igor Balaban, uz sasluženje: protejereja-stavrofora Dalibora Milakovića, protejereja Miladina Kneževića, protojereja Branka Vujačića, jereja Velimira Bugarina i đakona Vedrana Grmuša.
Veliki četvrtak jedan je od najuzvišenijih dana Strasne sedmice, jer nas uvodi u samu srž novozavjetnog života Crkve. Toga dana Gospod Isus Hristos, uoči svoga dobrovoljnog stradanja, sabira učenike na Tajnu večeru i daruje im — a kroz njih i cijeloj Crkvi do kraja vijekova — Svetu tajnu evharistije, rekavši da jedu hljeb i piju vino koje je On blagoslovio kao Tijelo i Krv svoju i da to čine svagda u Njegov spomen.
Upravo na tu spasonosnu istinu podsjetio je sabrane vjernike otac Igor Balaban u besjedi pred Sveto pričešće, govoreći o značaju sabranja Crkve kao jedinstvenog i nezamjenjivog sabranja oko trpeze Gospodnje.
„Danas se prisjećamo sabranja na Veliki četvrtak uoči stradanja Gospodnjega. Prije nego što je krenuo na svoje stradanje, Gospod je sabrao svoje učenike na večeru uoči Pashe. I rekao im je da jedu taj hljeb i da piju to vino koje je On njima ponudio, rekavši da je to Njegovo Tijelo i Krv i da to čine svagda u njegov spomen“, poručio je otac Igor, ističući da se upravo u tom događaju nalazi temelj svake Svete liturgije koju Crkva služi.
U nastavku besjede, otac Igor je nadahnuto govorio o čovjeku kao biću zajednice, podsjetivši da postoje mnoga ljudska sabranja — porodična, kulturna, društvena, sportska, pa i ideološka — od kojih su neka korisna, a neka i štetna. Ipak, iznad svih njih, naglasio je, stoji jedno sabranje bez kojega čovjek ne može zadobiti punoću svoga života.
„Sva ta sabranja su dobra. Ali ono sabranje koje je nama nasušno potrebno, to je ovo sabranje čije utemeljenje baš danas proslavljamo. A to je sabranje oko Gospoda. Za trpezom Njegovom“, kazao je protejerej Igor Balaban.
U nastavku svog obraćanja prota je naglasio i povezao iskustvo porodične trpeze, kao mjesta najdublje bliskosti, sa Tajnom večerom Gospodnjom, koja postaje obrazac i izvor svakog evharistijskog života Crkve:
„Neki od najintimnijih porodičnih trenutaka su se desili za nekom trpezom — svi to znamo iz svojih porodica. Svi se sjećamo nekog legendarnog porodičnog ručka ili večere… E, ovdje se upravo za jednom večerom u dijeljenju hljeba, onoga što će nas naučiti Gospod da nije samo običan hljeb, nego nebeski hljeb — On sam — upravo desilo ovo sabranje koje mi danas proslavljamo. Sabranje posljednje večere ili tajne večere ili, još bolje, tajanstvene večere.“
Otac Igor je dalje objasnio da Sveta liturgija nije tek spomen na neki davni svešteni događaj, već živo i stvarno produžetak tog istog sabranja koje je Gospod ustanovio u Jerusalimu:
„E to sabranje mi produžavamo. Spomen toga sabranja proslavljamo ne samo na današnji dan, nego svaki put kad služimo Svetu liturgiju. Svaki put kad služimo Svetu liturgiju, mi ne činimo ništa drugo nego ono što nam je Gospod zapovjedio. Sabiramo se oko Njegove trpeze… Prinosimo mu ono što smo proizveli na ovoj zemlji… hljeba i vina… i molimo se Njemu da sada On te darove, po obećanju svome, da nam ih vrati… da ih sa vjerom našom primimo kao Tijelo i Krv Njegovu. Da pristupamo sa vjerom. Da dolazimo na tu Gospodnju večeru sa vjerom. Dakle, na svaku Liturgiju da dolazimo sa vjerom, sa nadom i sa posvećenjem svoga našega bića Gospodu. Ne kao da smatramo da smo mi dostojni, jer nismo nikad dostojni da se pričestimo… Ali, približavamo joj se. Drznemo se da se približimo, zato što vjerujemo u milost Gospodnju“, poručio je otac Igor.
U jednom od najljepših dijelova besjede, on je približio vjernima taj odnos povjerenja prema Bogu slikom djeteta koje svoju ruku predaje roditelju, znajući da samo tako može sigurno proći teškim putem:
„Kao što dijete sa povjerenjem daje svoju ručicu majci svojoj i ocu svome… E tako i mi sa povjerenjem, uvjereni u svoju nemoć kao i dijete, znajući da sami ne možemo da prijeđemo ulicu, da prijeđemo ulicu između ovoga zemaljskoga Jeruslima u kojem živimo do nebeskoga Jeruslima… bez njegove snage i sile ne možemo preći.“
Na kraju svoje besjede, otac Igor je uputio molitveni poziv vjernom narodu da nikada ne odstupi od Gospoda, nego da kroz pričešćivanje, slušanje Njegove riječi i život po Jevanđelju ostane u živoj zajednici sa Hristom:
„Neka nam dao Gospod da se nikada od Njega ne udaljimo, da se pričešćujući se Njime, slušajući Njegove riječi, čineći onako kako nas je On učio da se sa svim tim djelima svojim i vjerom svojom, Njemu približavamo, ne bi li nas On u posljednji dan kada opet dođe u svoj slavi svojoj,. prepoznao kao svoje vjerne sinove i kćeri i primio nas u Carstvo svoje.“
Tekst, foto & video: Boris Musić
