U nedjelju treću po Pedesetnici, kada naša Sveta crkva molitveno proslavlja Prenos moštiju Svetog velikomučenika Teodora Stratilata, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici služena je Sveta liturgija.
Svetim evharistijskim sabranjem načalstvovao je protojerej-stavrofor Igor Balaban, uz sasluženje protojereja-stavrofora Dalibora Milakovića, protojereja Miladina Kneževića i đakona Vedrana Grmuše.
Nakon pročitanih začala iz Svetog jevanđelja, sabranima se pastirskom besjedom obratio načalstvujući protojerej-stavrofor Igor Balaban, tumačeći jevanđelske riječi Gospodnje: „Ištite najprije Carstva Božijega, i sve će vam se drugo nadodati.”
Otac Igor je na početku besjede podsjetio da Gospod ne negira čovjekove životne potrebe, niti omalovažava trud koji je neophodan za ovozemaljski život, ali nas oslobađa robovanja brigama, koje mogu da podrede ono pretežnije duhovno i progutaju čovjekovu dušu: „Ne brinite se šta ćete jesti, šta ćete piti, u što ćete se odjenuti. Zna Gospod da vama treba sve ovo. Kaže nam Gospod: znam ja da vama treba sve to. Znam da treba da se potrudite oko toga i da morate da imate nešto i da pojedete i da popijete i da se nečim odjenete, i da imate neki krov nad glavom. Znam da vam sve to treba i ne kažem ja da vam to ne treba, Gospod nam kaže, nego vam kažem: ne brinite se oko toga. Nemojte da vam to bude briga.”
Tumačeći ove Hristove riječi, prota je naglasio da hrišćanin nije pozvan na neodgovornost, nego na pravilno postavljanje životnog središta. Nije, dakle, sporno da čovjek radi, da se trudi i stara o svome domu, porodici i potrebama, ali je pogubno ako svu snagu svoje duše istroši samo na ono štp je prolazno: „Nemojte svoju dušu, svoju snagu da potrošite samo na tu brigu oko toga šta ćemo i kako ćemo u ovome životu. Nego brigu svoju potrošite na to, i snagu svoju trošite na to da ištete Carstvo Božje. Mi se izgubimo u našim svakodnevnim obavezama, nevoljama, slabostima, nedostacima. Izgubimo se često i čitavu brigu i sve svoje energije koje imamo usmjerimo na to.”
U nastavku besjede, prota je ukazao da je upravo tu najveća borba savremenog čovjeka: kako u svijetu punom obaveza, neizvjesnosti, strahova i svakodnevnih briga ne zaboraviti na ono jedino potrebno — Carstvo Božije. Odgovor je, kako je kazao, već dat u apostolskom svjedočanstvu: hrišćanima je spasenje već darovano u Hristu: „Rekao nam je apostol u ovome što smo prije pročitali kako to da činimo. Rekao nam je da smo već spašeni kroz Isusa Hrista, kroz Gospoda našega. Već ste spašeni. Već imate vječni život. Onoga trenutka kad ste povjerovali, kad ste se krstili, ušli ste u lađu spasenja.”
Ovu sliku Crkve kao lađe spasenja, protojerej-stavrofor Igor Balaban je podrobnije protumačio kroz alegoriju čovjeka koji se krstio i povjerovao u Hrista i već se ukrcao u lađu koja vodi ka sigurnoj luci, ka Carstvu Božijem. Sve zemaljsko, koliko god ponekad izgledalo važno i veliko, u odnosu na krajnji cilj ostaje samo prolazna stanica: „Šta sada činimo dalje? Pa da se ne brinemo, nego da putujemo tom lađom spasenja, a sve ovo ostalo što je potrebno svakodnevno da gledamo kao neke usputne stanice koje nas se puno ne tiču. Koje se ne tiču onoga što je naš krajnji cilj.”
Načalstvujući sveštenoslužitelj je, poredeći život sa putovanjem, kazao da čovjek na putu može vidjeti mnoga mjesta, stanice i prizore, ali ona nijesu njegov cilj. Tako i hrišćanin treba da prolazi kroz ovozemaljski život ne gubeći iz vida kuda je krenuo: „Kad putujete negdje, gledate, interesantno vam je ono usput što vidite. Na onoj stanici se negdje voz ili autobus zadrži po nekoliko minuta. Vi vidite, piše tamo nešto, ali to je samo usputno za vas. Onome čiji je to cilj, to je važno i on mora tu da izađe. A nama koji samo tuda prolazimo, mi to pogledamo i kažemo: Lijepo, ali ja gledam da stignem tamo gdje mi je cilj, gdje sam namjerio.”
Briga hrišćanina, kako je kazao, treba da bude usmjerena na to da ostane u lađi spasenja, u Crkvi Hristovoj, i da ne odstupi od puta koji vodi u Carstvo Božije: „Tako i mi, kad smo se već ukrcali u ovu lađu spasenja, da se ne brinemo za ovo što je tamo ili ovamo, da se ne brinemo za ono što je od danas do sjutra, nego da se najprije i iznad svega brinemo da ta lađa sa nama na njoj sigurno stigne.”
U nastavku je prota Igor podsjetio da spasenje nije plod ljudskih zasluga, već dar Božije ljubavi. Gospod je, stradajući za rod ljudski, darovao život vječni svakom čovjeku, ali čovjek ostaje slobodan da taj dar prihvati ili odbaci: „Spasenje nam je predato. Dato nam je. Gospod je stradao za sve nas i iskupio sve naše grijehe — koje smo do sada učinili, koje danas činimo i koje ćemo sjutra, do kraja svijeta i vijeka, učiniti. Sve je to pokriveno. Samo je pitanje hoćemo li mi to da prihvatimo.”
Otac Igor je zatim naglasio da Bog nikoga ne spasava na silu. Ljubav Božija čovjeka priziva, ali ga ne prisiljava. Zato je svaki čovjek pozvan da pred Gospodom slobodno odluči hoće li prihvatiti spasenje koje mu je darovano.
„Posljednji cilj je samo jedan. Ne da se brinemo šta ćemo jesti, šta ćemo piti, u što ćemo se odjenuti i koliko ćemo toga svega imati na broju, kao što se često brinemo, nego je posljednji cilj da dođemo u društvo Božje, da dođemo u Carstvo Božje, u Carstvo Oca i Sina i Duha Svetoga, Boga našega, kome neka je slava i hvala u vjekove vjekova. Amin”, poručio je na kraju svog prazničnog sliva prota Igor Balaban.
Fotografije
Tekst, foto: Boris Musić
