Na nedjeljni dan kada naša Sveta crkva proslavlja Prepodobnog Sisoja Velikog, služena je Sveta liturgija u podgoričkom Hramu Velikomučenika Đorđa.
Evharistijskim sabranjem načalstvovao je protojerej Jovan Radović, uz sasluženje braće sveštenoslužitelja ovog drevnog hrama: protojereja Mirčete Šljivančanina, starešine crkve, protojereja-stavrofora Milete Kljajevića i Dragana Stanišića, protojereja Blaža Božovića i đakona Luke Pavićevića i uz molitveno učešće prote Miluna Femića.
Za pjevnicom na liturgijske vozglase odgovarali su pojci ovog drevnog hrama.
Nakon pričešća vjernog naroda, slovom pouke sabranima se obratio načalstvujući sveštenoslužitelj, prota Radović.
„Milost i sila Božija su nas sabrali u ovaj nedjeljni dan praznovanja Vaskrsa. Mi se 52 nedjelje sjećamo u toku godine i stalno ponavljamo, temeljni srž naše pravoslavne vjere hrišćanske – sabirajući se u crkvama, na Svetim liturgijama i pričešćujući se svetinjama Tijela i Krvi Hristove. Crkva je odredila da svake nedjelje čitamo Jevanđelje, tu blagu i radosnu vijest o dolasku Gospoda i Boga i Spasa našega Isusa Hrista u ovaj svijet – jedino iz toga razloga, da bi pobijedio grijeh, smrt i đavola, kao najveće neprijatelje roda ljudskoga.
Čuli smo da se danas pominje, iscjeljenje dvojice slijepih ljudi, koji su trčali za Gospodom Isusom Hristom čuvši da ide neki novi prorok; nisu oni znali, ali su osjećali srcem i dušom i vidjeli su da to nije neki uobičajeni prorok, zato mu se obraćaju riječima: Pomiluj nas, sine Davidov! U ona vremena sina Davidova su nazivali čovjeka koji bi imao posebne darove, od Boga, koji bi prorokovao – nekoga koji bi bio od najvećeg ugleda i poštovanja. Oni su čuli za čudo koje se upravo desilo (kada se Gospod vraća iz Jairovog doma, jer je vaskrsao iz mrtvih njegovu ćerku jedinicu) i ponadali su se da će taj novi čudotvorac i njima, učiniti čudo; skinuti skramu sa njihovih očiju, da bi i oni vidjeli svjetlost novoga dana; i oni zato i trče za njime, vičući Pomiluj nas, sine Davidov!
Sjećamo se u Jevanđelju još jednoga slijepca, zapisanoga – to je onaj Vartimej, koji je sjedio kraj puta; i kada je Isus naišao sa svojim apostolima, i on je uzviknuo: Pomiluj me Isuse, sine Davidov!
Dok ova dvojica idu za Isusom, i viču za Njime i Njegovim učenicima, Gospod žurno prolazi dalje i dolazi u jednu kuću. On ih ostavlja da čekaju, da provjeri vjeru njihovu, kolika je ona. I oni dolaze za Njime u kuću, i On ih pita, pitanjem, njih onda i dan-danas i svakoga hrišćanina: Vjeruješ li ti da ja to mogu učiniti? A oni kažu: Da, Gospode, vjerujemo! I sigurno su svim srcem svojim vjerovali, zato su i dobili, oproštaj grijehova, vid im je Gospod vratio i učinivši to čudo, kaže im: Idite i nikom ne kazujte! A prirodno, od sile radosti, oni trče i objavljaju svima, kakvo se čudo nad njima desilo.
Današnje Jevanđelje nam šalje poruku o sili vjere, kakva naša vjera treba da bude. I kada se molimo svojim molitvama i u bolesti i u zdravlju, u ratu i nemaštini, i svim vanrednim okolnostima – pokazuje se da ta vjera treba da bude silna i jaka; jer ako je polovična, onda ništa i ne dobijamo.
Mi čitamo svoje pravilo, jutarnje i večernje molitve, Psaltir, Jevanđelje – sve je to dobro i neophodno, a da li je naša vjera takva, da Gospoda pritjera na Milost? Tolika naša molitva treba da bude, kao što je Mojsije u pustinji ćutao, a Gospod mu kaže: Mojsije, zašto vičeš ka meni. On je svim srcem prizivao Gospoda, silnom vjerom svojom, u tišini srca svoga i bića svoga.
Tako i vi treba da vičete ka Gospodu svom vjerom svojom – jer ako ne vjerujemo, teško da ćemo išta od Gospoda dobiti: i zdravlje, radost i novac, brak i porodicu i sve ono što nam dolazi; ako ne vjerujemo svim srcem svojim, ako smo dvojedušni, polovični – nećemo ništa dobiti.
Sjetimo se samo žene krvotočive. Ona ništa nije rekla Gospodu, samo se odastrag uhvatila za haljinu Njegovu, vjerujući da će dobiti zdravlje. I kaže: Gospod, osjeti da iz Njega izađe sila. Nigde u istoriji nije zapisan takav događaj – da se ta žena samo vjerom svojom dotiče haljina Njegovih i Gospod osjeća, i da bez Njegove volje i želje, iz Njega izlazi sila i liječi.
Hoće da kaže, kada čovjek svim srcem zavapi, Bog će mu sve darovati, ono što čovjek želi, ako je to za njegovo spasenje.
Ugledajmo se i mi danas na vjeru ove dvojice i vapimo svim srcem: Pomiluj nas Isuse, sine Davidov – da bismo dobili oproštaj grijehova naših i da bismo živjeli po našoj vjeri, onako kako Gospod od nas traži i očekuje. Bog vas blagoslovio i svako dobro darovao“ – poručio je načastvujući sveštenoslužitelj, prota Radović.
Zjedničarenje sveštenoslužitelja i parohijana, nastavljeno je u Svetogeorgijevskom domu.
Elza Bibić
Foto: Darko Radunović
