Na nedjeljni dan kada naša Sveta crkva proslavlja Svetih sedam mučenika efeskih i Sv. sveštenomučenika Kozmu Etolskog, služena je Sveta liturgija u podgoričkom Hramu Velikomučenika Đorđa pod Goricom.

Svetim evharistijskim sabranjem načalstvovao je protojerej Jovan Radović uz sasluženje protojereja-stavrofora Gojka Perovića, arhijerejskog namjesnika podgoričko-kolašinskog, protojereja-stavrofora Dragana Stanišića, jereja Blaža Božovića i đakona Luke Pavićevića.

Na liturgijske vozglase odovarali su pojci Crkve Svetog Đorđa.

Tokom Liturgije sabranima se obratio načalstvujući sveštenoslužitelj, prota Jovan Radović:

„Kao što Gospod svake nedjelje ima običaj da nas pouči određenom pričom kroz Sveto pismo – Pismo koje je nama napisao kao Otac koji nas voli, pa nam stalo šalje ta pisma, tako i Gospod Hristos svake nedjelje nam šalje Pismo i poručuje kojim putem da idemo, da bismo stigli što prije do Njega najbezbolnije, najsigurnije. Ove nedjelje čuli smo priču gdje je Gospod bio na gori Tavoru, a proslavićemo za dva dana taj čudesni praznik Preobraženja kada se Gospod popeo sa učenicima Petrom, Jakovom i Jovanom i preobrazio pred njima prvi put i pokazao ne samo da je čovjek, neko da je Bogočovjek, pokazao i silu Božanstva Svoga, a poslije toga silaska sa Gore Preobraženja među narod, u tom momentu, prilazi, čuli smo, čovjek čiji je sin bio bolestan, bio mjesečar.

Kako će reći Sveti vladika Nikolaj Velimirović demoni, budući najprepredeniji, najlukaviji stvorovi na kugli zemaljskoj, najbezprizorniji, htjeli su da kažu da je mjesec bio razlog njegove bolesti. Mećutim, demon je bio razlog njegove bolesti, kao što i vidimo iz dalje priče, jer Hristos ne kori mjeses, nego upravo izgoni demona iz ovoga čovjeka. A demon kleveće i hoće da kaže da je i mjesec loš, jer evo vidimo da čini bolesnim čovjeka, a samim time kleveće na Boga, zato što Bog sve što je stvorio, stvorio ga je dobrim i korisnim i za naše spasenje. Prvo se taj otac se obratio učenicima, ali zbog njihovoga nevjerovanja i slabe vjere, oni nisu mogli da pomogu tome mladiću. Otac kaže da ga često, taj dug baca u vatru i u vodu, i suši se. I Marko i Luka opisuju taj događaj sa nekim određenim pojedinostima, a Gospod Hristos na kraju, kritikujući sve tu sabrane za nevjerovanje njihovo, kaže: Dokle ću vas trpjeti, rode nevjerni! Dovedite mi ga amo. I toga momenta Gospod istjeruje demona iz njega i izgovara jednu čudesnu rečenicu, koja je temelj života hrišćanskoga, kako onda, kroz sve vjekove, tako evo do dana današnjega. A ta rečenica glasi da se rod demonski izgoni jedino postom i molitvom.

Post i molitva, draga, braćo i sestre, su oružje i oruđe, pravoslavne Crkve. Onaj koji ne posti i Bogu se ne moli, ne može biti hrišćanin, to je nemoguće. To je isto kao vojnik koji krene u rat, u borbu, ako mu ne damo oružje, on će poginuti u prvoj bitci. Isto tako, onaj vojnik Hristov, koji nema oružije i oruđe sa sobom, izginuo je momentalno. Post i molitva, Gospod sam kaže, najvažnije je sredstvo hrišćanskog života. Crkva nam je odredila četiri godišnja posta, kao vid očišćenja, osnaženja, ohrabrenja u našoj borbi, i svaku srijedu i petak. Srijeda i petak je mnogo važniji post nego ova četiri godišnja posta – oni su ne manje važnosti. U srijedu je Juda izdao Gospoda, a u petak je Gospod razapet na krstu. Taj post srijedom i petkom su još Sveti apostoli ustanovili. Dakle potiče još iz apostolskih vremena i taj post je najstariji post Hristove Crkve.

Post, tjelesni post, čovjeka čisti od njegovih tjelesnih strasti, a naročito bluda, kome smo svi izloženi, a ova molitva koja je neodvojiva od posta, i ne bi smjela da bude odvojena od njega, ona čisti strasti naše duše, uma i srca. Strasti kao što su gordost, zavist, ljubomora, mržnja, sve te strasti molitva očišćuje. A i molitva da bi prava bila, potrebno je postiti. A i postiti sama riječ znači, jesti postnu hranu, ne do sitosti; jer samo gladan čovek se Bogu moli. Čovjek i kad se najede posne hrane, ne može se Bogu moliti. Kažu Sveti oci da je najbolji post kada posle jela i dalje želimo da se Bogu molimo. Ako se najedemo, nećemo imati želju za molitvom, nego za krevetom – da malo odmorimo, prilegnemo i da se ta hrana na najbolji mogući način svari. Gospod nam šalje poruku, i sva naša crkva je Crkva posta i molitve. I da se sjetimo samo Patrijarha Pavla, i njegove generacije, duhovnika u našem narodu, šta je bilo njihovo glavno i jedina priča i poruka svome narodu, upravo, post i molitva. To su dva krila duše kojima letimo ka nebu i bez njih ne možemo polećeti, ostaćemo na ovoj zemlji, ako to dvoje ne budemo upražnjavali, a onda poslije toga se i ispovjedili, i na kraju pričestili svetinjama Tijela i Krvi Hristove, radi kojih ustvari i postimo, i Bogu se molimo.

Bog nas blagoslovio i svako dobro darovao, Bože daj. Amin!“

Potom svi koji su postili Uspenski post, pristupili Svetoj tajni pričešća.