Protojerej-stavrofor dr Miloš Vesin, paroh južnočikaški i profesor na Bogoslovskom fakultetu Srpske pravoslavne crkve u Libertivilu, održao je sinoć, u prepunoj kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, predavanje na temu Šta znači biti dio pravoslavne parohijske zajednice?.
U uvodnom dijelu predavanja protojerej-stavrofor dr Miloš Vesin je akcentovao da je veoma važno imati na umu svoju prolaznost, a da je istinski i suštinski cilj naš život sa Hristom kroz koji istinski i jedino zadobijamo neprolaznost:
„Šta je parohija? Zajednica onih ljudi koji su svjesni svoje prolaznosti i zajedno idu na putu ka vječnosti. Pazite, ključna riječ je: Svjesni svoje prolaznosti. Koliko nas otvorivši oči svakoga jutra, ima u sebi tu svijest da smo prolazni? Ne doživljavamo li vrlo često sebe kao besmrtne maltene, kao da ćemo vječito živeti. A vidite, nebeski Sion to je naš cilj, nebeski Jerusalim, to su izrazi za ono što zapravo predstavlja suštinu, a pravi cilj je život sa Hristom.“
On je u nastavku rekao da Hristos prinijevši sebe na žrtvu zapravo grli svaku našu lomljivost, svaku našu muku, svaki bol, svako trpljenje:
„Hristos nam je ostavio sebe, nije ostavio obećanja, nije ostavio učenje, ostavio je sebe kroz Svetu tajnu pričešća. Da li ste ikada razmišljali o tome? Da se Hristos razapeo, žrtvovao, dao sebe i prije fizičkog raspeća. Skoro 24 sata prije toga. Na Veliki četvrtak kada je ustanovio Tajnu večeru, šta on kaže? Uzmite, jedite, ovo je tijelo moje koje se za vas lomi na otpuštenje grijehova. Ne, tek neko praštanje grijehova, otpuštenje. Lomi, zašto se lomi? On sebe to razapinje? Da li je lomljenje hleba jedan praktičan čin da bi svakome bilo po malo? Ne, nego tim lomljenjem, Hristos zapravo grli svaku našu lomljivost, svaku našu muku, svaki bol, svako trpljenje, sve ono što moramo u ovome životu da istrpimo i kroz šta prolazimo u našoj svakodnevici. Mitropolit Kalist Ver Dioklijski i profesor na Oksfordu, ne tako davno preminuli, kaže: Vrijeme nam je dato da bi smo činili dobre izbore. A koji je najbolji od svih mogućih izbora? Ljubav. Ništa kao ljubav ne može da bude tako dobar izbor“, zaključio je prota Miloš.
U daljem izlaganju on je naglasio da dolazak u crkvu nije individualni čin, budući da dolaskom u hram razbijamo svoju individualnost i krećemo putem stvaranja i jačanja ličnosti:
„Mitropolit Amfilohije je učio, ne svojim učenjem, nego pretvorivši sebe u onaj živi, djelotvorni kanal kroz koji protiče struja Hristovog učenja i Hristove blagodati, govoreći, propovjedajući, dokazujući životom svojim da smo svi krivi za sve, kako kaže Dostojevski, i da smo svi odgovorni jedni za druge. Moj dolazak u crkvu nije moj individualni čin. Ja zapravo dolazim u hram da bih razbio svoju individualnost, da bih krenuo putem stvaranja i jačanja ličnosti. Ja to ne mogu sam, ne mogu bez Božije pomoći, ja to ne mogu bez vas, dragi moji“, kazao je prota i dodao:
„Niste vi publika u hramu, vi ste saučesnici. Ono što mi danas kao sveštenoslužitelji nosimo kao mantiju, to nije uniforma. To nije zarad razlikovanja od vas. I vi nosite mantiju, samo je ne vidite. Mantiju koji ste dobili od dana vašeg miropomazanja, kada ste rukopoloženi u carsko sveštenstvo. Koja je to mantija? To je mantija vaših dobrovoljno datih obaveza. Jedno prema drugima i prema crkvenoj zajednici. Kad se daje ta obaveza? Onoga dana kada onog malenog djetića donesete u hram na krštenje, sveštenik pomazuje svaki dio njegovog tijela. Pomazujući noge svetim uljem, onda poslije to isto čini sa svetim mirom, ali kada pomazuje noge svetim uljem, onda kaže: Da hodi po stopama zapovijesti Hristovih. To nije molitva, to nije lijepa želja. Ne, to je životni zadatak, to je put – da hodi po stopama zapovijesti Hristovih. Da budeš u svijetu, ali da ne budeš od svijeta.“
Potom je poučio sabrane da treba da se interesuju oko toga ko je oko njih gladan i žedan pažnje, vremena, strpljenja, milostrđa, opraštanja, razumijevanja, ljubavi, vremena.
„Svakome od nas nedostaje barem nešto od ovog pomenutog ili možda sve. To je to breme koje treba da nosimo. Najbolje se učimo toj veštini nošenja, bremena i jednih drugih, kao članovi parohijske zajednice. Vazda opominjani da smo tu kao prolaznici, da nemamo postojanog grada i da je ovo zapravo vježba ona u kojoj vježbamo duhovne i emotivne mišiće da bi smo mogli jednog dana stati pred Gospoda i da bi On mogao da prepozna Sebe u nama“, poručio je protojerej-stavrofor dr Miloš Vesin.
Tekst, foto: Boris Musić
