Na praznik Cvijeti, kada naša sveta Crkva proslavlja spomen na ulazak Gospoda Isusa Hrista u grad Jerusalim, odslužena je sveta Liturgija u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, kojom je predstojao protojerej Nikola Pejović. Proti Nikoli sasluživali su: protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, protojerej Branko Vujačić, jerej Velimir Bugarin, kao i đakon Vedran Grmuša.
Svima sabranima u ovome svetome hramu obratio se načalstvujući protojerej Nikola Pejović koji se u uvodnom dijelu svog obraćanja prisjetio događaja koji svjedoči – da svako vrijeme ima sve one ličnosti koje je imalo i Jevanđelje, i da sve ono što je Hristos prolazio, moraju da prođu i svi hrišćani:
– Kada je neposredno pred osvećenje Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, blaženopočivši Mitropolit Amfilohije gostovao na jednoj ovdašnjoj televiziji, jedan novinar ga je onako zlonamjerno pitao: ”Zar ne bi bilo bolje da ste sve to što ste ugradili u taj Saborni hram, svo to zlato, drago kamenje, svi ti skupi radovi koji su izvedeni, zar ne bi bilo bolje da ste to unovčili i dali siromasima?” A on, onako kako ga je Bog dao smirenog i mudrog, rekao mu je riječi koje smo danas čuli u Jevanđelju. Ovaj novinar govorio je baš one riječi koje nažalost Juda govori Hristu. Mitropolit Amfilohije je rekao tom novinaru: ”Nemojte da ste kao Juda, jer i Juda je rekao, zar ne bi bilo bolje da smo prodali ovo skupocjeno nardovo miro i da smo razdali siromasima, nego što ga prosipa ona po tvojim nogama?” I odgovorio je Mitropolit riječima Gospodnjim, onako kako je i živio i kako je i propovijedao: ”Siromahe svagda imate pored sebe, a ovo je ona svojom ljubavlju meni pripremila za pogreb.” Dakle, šta nam ovo govori? Da je Hristos isti i juče i danas i sjutra, i da svako vrijeme ima sve one ličnosti koje je imalo i Jevanđelje, i da sve ono što je Hristos prolazio, da to moraju da prođu i svi hrišćani u ovom ili onom obliku.
Nadovezujući se na paralelu između Jevanđelskog začala koje između ostalog pokazuje i lažnu brigu izdajnika Jude Iskariotskog radi tada izuzetno skupocjenog nardijskog mira koje je Marija, sestra Lazareva i Martina, izlila iz velike ljubavi na noge Spasiteljeve, i onih novijih istorijskih događaja u Crnoj Gori, u kojima iz nedobronamjernih pobuda se zamjerao prinos žrtve i ljubavi Gospodu u vidu izgradnje velelepnih i lijepih Hramova, prota Nikola je iskazujući koliko je to zapravo potrebno, ukazao i na onaj najvažniji prinos Gospodu, a to je prinos srca.
– Kada to pretočimo na sve ono što mi danas evo u ovome Hramu doživljavamo i sozercavamo, i gledamo i u svemu ovome učestvujemo, tu su i ovi divni likovi, i ova pozlata na freskopisu, i ovaj skupocjeni kamen, i ovaj divan hor, i ove naše ukrašene odežde i skupe sasudi, a nije li to ono Nardovo miro, ono najljepše što današnja civilizacija ima, a koje smo prinijeli Hristu, i za Njegov pogreb, za Njegovo stradanje, za svjedočenje tog stradanja i za svjedočenje Njegovog Vaskrsenja. Skromnost je vrlina i svako od nas pojedinačno treba da bude smiren i skroman, i pred Bogom i pred drugim ljudima, ali Bogu treba prinositi ono najvažnije, a to je srce.
”Radujte se!”, kaže Apostol Pavle,”i opet velim – radujte se”, da radost svoju svagda imate ispunjenu! Da tu radost svjedočite, radost života, zato što i mi u svoj tami, nepravdi, zlu, mržnji, imamo Cara Slave koga ispovijedamo i kome pjevamo: Osana! Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje! Da toga nema, ne bi mogli na pravi načini da se spremimo za ove dane Hristovoga stradanja i Hristovoga raspeća, poručio je na kraju svog obraćanja protojerej Nikola Pejović.
Ulazak Hristov u Jerusalim – Cvijeti, pokretni je praznik koji se slavi sjutradan po Vaskrsenju Lazarevom, tj. Lazarevoj suboti (Vrbica), šeste nedjelje Velikog posta i nedjelju dana pred Vaskrs. Ustanovljen je u Jerusalimu krajem IV vijeka za uspomenu na poslednji, carski i svečani ulazak Gospoda Isusa Hrista u sveti grad Jerusalim, jašući na magaretu, šest dana prije Pashe (Mt 21,1-10; Jn 12,12-18). Tom prilikom narod Ga je dočekao kao Cara, prostirući svoje haljine i grančice drveća, noseći u rukama palmove grančice.
Toga dana je Isus Hristos, praćen svojim učenicima i mnoštvom naroda, krenuo iz sela Vitinije u Jerusalim.
Glas da dolazi Spasitelj, onaj što je vaskrsao Lazara, brzo se raširio i mnoštvo naroda Mu se pridružilo. Jedni su ga susretali s palminim grančicama u ruci, drugi su bacali svoje haljine na put kuda će proći, treći su rezali grančice od drveta i bacali na put.
