U nedjelju osmu po Pedesetnici, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta liturgija kojom je predstojao protojerej Nikola Pejović, a sasluživali su protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, kao i protojereji: Miladin Knežević, Igor Balaban i đakon Vedran Grmuša.
Neposredno pred Svetu tajnu pričešća, sabranima se obratio načalstvujući protojerej Nikola Pejović, govoreći o pripremi prije primanja Svetog pričešća. On ističe da je tokom cijele Liturgije, a naročito neposredno prije Pričešća, potrebno sabrati misli, moliti se Bogu i sa smirenjem i strahom Božijim, sa ljubavlju pristupiti da primimo Tijelo i Krv Hristovu.
U nastavku otac Nikola je podsjetio na narodnu poslovicu „zemljom hodimo, a neba se držimo“, objašnjavajući da ona nije samo slučajna i puka fraza, već da odražava suštinsku istinu o Hristovoj Crkvi – da djeluje na zemlji, ali nije od ovog svijeta. Ovo pokazuje kako su nebo i zemlja neraskidivo povezani, a njihova tačka susreta nalazi se u srcu i duši svakog čovjeka.
Tumačeći današnje jevanđeljsko začalo u kojem Gospod blagosilja pet hljebova i dvije ribe da nahrani pet hiljada ljudi, prota Nikola podsjeća da je, prije nego što je izvršio ovo čudo, Gospod „pogledao u nebo“ kako bi blagoslovio hranu. I taj Hristov pogled ka nebu prota ističe kao glavnu pouku ove jevanđelske priče. Naime, on naglašava da nije bitno to koliko imamo, već naš odnos prema tome:
„Čini mi se da je taj Njegov pogled ka nebesima, a kako kaže liturgijska molitva: Svaki dobri dar i svaki savršeni poklon odozgo je, dolazi od Oca svjetlosti, on je ključan u ovoj jevanđelskoj priči i za nas najvažnija pouka i poruka. Nije važno koliko imamo, nego je važno kako se prema tome što imamo odnosimo. Da li to što imamo, blagosiljamo našim pogledom ka nebu i blagodarimo Bogu za to što imamo? I da li to što imamo, prinosimo Gospodu sa ljubavlju ili ga čuvamo sebično, misleći da je Bog sebičan? Pa nam je to samo to malo dao zaboga jer mi smo zaslužili mnogo više. Ova jevanđelska priča je tako savremena, kao da je pisana za savremenog čovjeka.“
Dalje je otac Nikola poučio sabrane da nije važno koliko ćemo daleko da stignemo u životu, već da se trudimo; da nije važno koliko posjedujemo, već da je ono što imamo blagosloveno i osveštano i da će tada Bog činiti čuda – davaće više nego što tražimo ili što nam treba, jer Bog kada daje, ne daje „na kašičicu“, već preizobilno.
Na kraju svog obraćanja, prota Nikola se osvrnuo na vremena u kojima je Crkva Božija u Crnoj Gori zapustijela, opisujući kako je prije pedeset godina skoro potpuno iščezla, sa praznim crkvama i napuštenim manastirima koju su očuvali mučenici, ispovjednici, svetitelji, bake, majke, očevi i vjerni sveštenici koji su u teškim vremenima čuvali kandilo vjere upaljenim.
Prisjetio se i kako je Mitropolit Amfilohije počeo da gradi Saborni hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici tokom sankcija 1993. godine, u vrijeme kada su ljudi dovodili u pitanje zašto se podiže veliki hram dok ljudi nemaju ni za hljeb. Mitropolit je, kako prota navodi, odgovorio da upravo zato i grade – jer ljudi nemaju hljeb. Objasnio je da su zapravo decenijama ljudi mislili samo o zemaljskom hljebu, ne osvećujući život Božijim blagoslovom, zbog čega je sve zapravo propadalo. Mitropolit Amfilohije je znao da će izgradnja hrama i Liturgija nahraniti ljude nebeskim hljebom, a zatim će Bog obezbijediti i zemaljski hljeb.
Protojerej Nikola Pejović završio je svoje pastirsko slovo poukom da treba da budemo zadovoljni onim što imamo i da to predamo Bogu na osvećenje kroz Crkvu:
„To je svima nama pouka, da budemo uvijek zadovoljni sa onim što imamo, da u smirenosti svojega srca to što nam je Bog dao prinosimo Bogu, da osveštavamo blagodaću Božijom, Crkvom Božijom na prvom mjestu, da osveštavamo svoje duše, svoja srca, svoje živote, a Bog će, onda kada to bude nama najkorisnije, najpotrebnije i njemu najugodnije, dati i više nego što nam je potrebno. Neka bi nas Gospod svojom neizmjernom i neizrecivom ljubavlju i blagodaću darivao u sve dane našega života.“
Tekst, foto: Boris Musić
