U Nedjelju četvrtu Časnog posta – Nedjelju kada naša Sveta crkva proslavlja Svetog Jovana Ljestvičnika koji je bio monah otšelnik, a potom iguman Sinajskog manastira, odslužena je Sveta Liturgija u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici kojom je predstojao protojerej Nikola Pejović, starješina hrama. Proti Nikoli sasluživali su protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, protojereji: Miladin Knežević, Branko Vujačić, Igor Balaban, kao i đakon Vedran Grmuša.
Tokom Svete Liturgije svima sabranima obratio se načalstvujući protojerej Nikola Pejović koji je govorio o dva začala koja u četvrtu nedjelju Časnog posta, na Svetoj Liturgiji slušamo. Prvo začalo je iz Jevanđelja po Marku i direktno je vezano za vrijeme Velikog posta. Riječ je o začalu koje govori o iscijeljenju dječaka sa nečistim duhom. Drugo začalo je iz Jevanđelja po Mateju i čita se zbog proslavljanja uspomene na Svetog Jovana Ljestvičnika, koja uvijek pada u Četvrtu nedjelju posta.
U prvom dijelu svog pastirskog slova, prota Nikola je govorio o tome kako je jedan roditelj doveo svog sina Apostolima, ali oni nisu mogli da ga iscijele. Kako dalje podsjeća prota Nikola, otac ovog djeteta, sav uplakan i gotovo očajan zbog toga što je nečisti duh zaposjeo njegovo dijete, te ga je lomio i bacao na zemlju, moli Gospoda da iscijeli njegovog sina. Na Spasiteljeve riječi, da, ako može da vjeruje, sve je moguće onome koji vjeruje, otac ovog djeteta, odgovara: „Vjerujem Gospode, pomozi mome nevjerju!“. Prota Nikola je potom rekao da smirenje oca ovog djeteta zapravo predstavlja put i način kako i svaki čovjek treba da se obraća Gospodu:
,,Čuli smo u jevanđelskoj priči kako se Gospodu obraća ovaj čovjek i to riječima koje su za nas mnogo važne: ,,Gospode pomozi mome nevjerju!“ Dakle, ovo smirenje i ovu suštinsku vjeru u Gospoda kao svedržitelja, kao iscelitelja, kao ljekara, kao izbavitelja je i put i način kako i mi treba da se obraćamo Gospodu, jer nikada ta vjera nije do kraja čvrsta, nikada ona nije do kraja stamena i nikada nije završena, zato što čovjek nije završen, nego je prizvan da uzrasta u vjeri i u nadi i u ljubavi“.
On je u nastavku rekao da su post i molitva zapravo dva krila kojim uzlazimo do svehvalnog Vaskrsenja Gospoda Isusa Hrista budući da nas post vraća u zajednicu sa Bogom, dok nas molitva utvrđuje u toj zajednici:
,,Nemojmo da bježimo od posta, jer post nas ponovo vraća u zajednicu sa Bogom. A molitva to drugo krilo je kako je naš blaženog spomena Mitropolit Amfilohije govorio: ,,Molitva, to je disanje Božije!“ To je disanje kojim čovjek diše i kada ode sa ovoga svijeta. To je disanje za život vječni. To je razgovor sa Bogom, to je povjerenje u Boga. To je utvrđivanje zajednice sa Bogom. Molitva i post su dva krila, kojima se naročito u ove dane Velikoga posta i pripremamo za Vaskrsenje i učimo i vaspitavamo. Zato na svakom mjestu, u svakom trenutku, u tišini i u dubini našega srca treba da se čuje i da odzvanja molitva. Ne da je čuju drugi ljudi, nego da čuje Bog koju obitava u srcu svakoga od nas. A post koji nam je dat je zaista je jedno blagosloveno sredstvo, da sebe očistimo, da sebe prosvijetlimo, da damo u svome srcu prostor da ta molitva i da Božjia blagodat uvijek u nama obitavaju“.
Prota Nikola je u drugom dijelu besjede istakao da je važno bližnje svoje bili oni prijatelji ili neprijatelji gledati Božanskim očima, a ne iz ovozemaljske perspektive, jer gledajući bližnje iz perspektive Carstva Nebeskoga, gledamo ih kao svoju vječnu sabraću:
,,Važno je kako živimo, važan je moralan život. Ne zato što je moralnost sama po sebi jednaka sa svetošću, nego zato što je važno da Bog vidi naše srce, da budemo Hristoliki i Bogoliki, da volimo Boga, ali u isto vrijeme da volimo i bližnje svoje, da nikome ne uradimo ono što ne bi voljeli da nama neko uradi, da opraštamo onima koji nas mrze, koji nas ne vole, koji nam zlo čine, da gledamo na njih Božanskim očima gledajući ih ne iz ovozemaljske perspektive, nego gledajući ih iz Carstva Nebeskoga kao svoju vječnu sabraću. Niko u našem životu ne dolazi slučajno, ako imamo neko zlog komšiju, ako imamo nekoh zlog i naopakog rođaka, ako to imamo i u našoj kući, nije to slučajno. Bog hoće da vidi nas i naše srce, to su naši ispiti. Naš bližnji je zapravo naš sud!“
,,Kroz razgovore, kroz ispovijesti, kroz život vidimo nažalost da su mnogi odnosi rodbinski, ljudski, poremećeni, da nema istinskog trpljenja. Najlakše je podići zid i reći: ,,On je za mene umro, ne interesuje me!“ Ali čovječe, i to što je on malo zao možda i to što je zavidan, to je iz razloga, što nosi neku duhovnu unutarnju bolest i borbu sa kojom se taj neko bori, i potrebna mu je tvoja ljubav, potrebno mu je tvoje smirenje, potrebno mu je tvoje strpljenje, potrebna mu je tvoja vjera, jer mi smo dužni da nosimo bremena jedni drugih. Nećemo ispuniti zavjete ako se zatvorimo i zaključamo i imamo samo odnos sa Bogom i baš nas briga za druge“. – zaključio je prota Nikola.
Prota Nikola je naglasio da Carstvo Božije ima svoju punoću u Svetoj Tajni Pričešća jer Sveto Pričešće je zapravo Carstvo Nebesko:
,,Pričešće nije nikakva magija, Pričešće je dio Svete Liturgije koja počinje sa: ,,Blagosloveno Carstvo, Oca i Sina i Svetoga Duha.“ To Carstvo ima svoju punoću u Svetoj Tajni Pričešća. Jer to Pričešće je zapravo Carstvo Nebesko. Zato Sveta Liturgija ima svoj smisao. Bog zna naše srce. Zato postimo i molimo se Bogu da bi Gospod umilostivio nas, da bi omekšao naše srce, da bi ga na taj način otvorio, da bi postalo kao sunđer koji može da upije tu blagodat Božiju, a ne kao kamen o koga se ta blagodat jednostavno razbije i pođe na drugu stranu“.
,,Mi danas slavimo i Svetog Jovana Lestvičnika, to je Četvrta nedelja Velikog posta i dobro bi bilo da pročitate njegovu čuvenu Nebesku Lestvicu – Lestvicu vrlina. Sveti Jovan Lestvičnik je bio obrazac vrlina, obrazac mirenja, obrazac ljubavi, molitve, posta, podviga i svake vrline. Takvi ljudi nam se daju, takvi ljudi trebaju da budu uzor u našem životu, pa da se izmjerimo jesmo li veliki ili mali vjernici, da se izmjerimo šta je on, prinio Gospodu, a šta to mi prinosimo? I da se pomolimo Svetom Jovanu da i on bude nama pomoćnik da nas ne ostavi u ovim danima i da pomogne zaista našem nevjerju i malovjerju, netrpljenju i nedovoljno ljubavi, te da nas utvrdi u vjeri, u nadi i u ljubavi da bi tako i mi dostigli u jedinstvo, vjere i ljubavi u Bogu kome neka je slava zajedno sa Ocem i Sinom i Duhom Svetim sada i uvijek i u vjekove vjekova, Amin“. – rekao je na kraju svog obraćanja protojerej Nikola Pejović.
Boris Musić
