U pripremnim sedmicama pred Veliki post, u Nedjelju o mitaru i fariseju, Svetom liturgijom u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici predstojao je protojerej Nikola Pejović, starješina hrama. Sasluživali su protojerej-stavrofor Dalibor Milaković, protojereji: Miladin Knežević, Branko Vujačić i Igor Balaban, kao i đakon Vedran Grmuša.
Tokom Svete liturgije sabranima se obratio načalstvujući protojerej Nikola Pejović koji je podsjetio na riječi Prepodobnog Justina Popovića da upravo od Nedjelje mitara i fariseja za istinske hrišćane počinje duhovni post — post srca i uma. Iako će tjelesni post započeti tek za nekoliko sedmica, poruka jevanđelske priče otkriva da bez unutrašnjeg preumljenja i smirenja nijedan spoljašnji podvig ne može donijeti istinski duhovni plod.
„Ova nedjelja koju danas proslavljamo je Nedjelja mitara i fariseja, što znači da nam se bliži jedan period blagoslovenog života u Crkvi kada se pripremamo za nešto veliko, uzvišeno – da proslavimo praznik nad praznicima i slavu nad slavama, Vaskrsenje Hristovo“, besjedio je o. Nikola.
Kako posebno u daljem obraćanju naglašava prota Nikola, jevanđelska priča koju Gospod iznosi pred nas jednostavna je i gotovo svakodnevna: dvojica ljudi ulaze u hram. Bez svečanog povoda i bez naročitog opisa službe, oni se nalaze pred Bogom, kao što se i svaki čovjek, u nekom trenutku svoga života, zatekne u hramu — u potrazi za utjehom, molitvom ili odgovorom. Upravo kroz ova dva lika, fariseja i carinika, otkriva se duhovna slika cijelog čovječanstva.
Farisej je predstavljen kao čovjek koji formalno ispunjava zakon i zapovijesti: posti, moli se, daje milostinju i živi moralno, ispravno. Ali njegova molitva nije vapaj za milošću, već samohvalisanje, a njegovo stajanje pred Bogom praćeno je osudom drugoga. Nasuprot njemu stoji carinik — skrušen, svjestan svoje ogrehovljenosti, koji u hram donosi jedino (svoje) pokajničko srce i tihi vapaj: „Bože, milostiv budi meni grešnome“.
„I kaže Jevanđelist: Ovaj drugi ode opravdan, a onaj prvi ode osuđen. Jer ko god sebe uzvisuje pred ljudima, uniziće se pred Bogom. Kakva pouka i kakva poruka?! Kakva jevanđelska priča za ramišljanje za svakoga od nas, jer svaki od nas je u jednom farisej, a u jednom skrušeni carinik“, ističe prota Nikola.
U nastavku besjede naglašava da spoljašnja pobožnost, ma koliko bila uredna i pravilna, nije dovoljna ako nije prožeta dubinom smirenja, a srce čovjeka opisuje kao najdublju duhovnu arenu.
„Idemo redovno u crkvu, postimo, ponekome i pomognemo… ali vidimo iz ove jevanđelske priče da to nije dovoljno, jer Bog hoće naše srce, a srce je ono polje i ona arena gdje se odvija ona najjača i najdublja bitka – bitka za vječnost“, podsjeća prota Nikola i zaključuje da upravo u srcu čovjek biva ili opravdan ili osuđen — ne po mjeri svojih djela formalizma, već po unutrašnjem raspoloženju i odnosu prema Bogu i bližnjem.
Posebno ističe da ova jevanđelska priča ne suprotstavlja moralne i nemoralne ljude, već otkriva dvije suštinske ljudske osobine: smirenost i gordost. Smirenje je temelj svih vrlina, dok je gordost korijen svakog grijeha. Upravo ta unutrašnja pomisao samodovoljnosti, koja se često neprimjetno javlja u svakodnevnom životu, može da poništi i najveće spoljašnje podvige.
U svom prazničnim slovu, o. Nikola upućuje poziv da ne ugađamo sebi, već bližnjima po uzoru na Hrista. Podsjeća da je Gospod Bog – Bog smirenja, koji je to smirenje potvrdio svojim stradanjem na krstu radi našega spasenja. Ljudske uvrede, klevete i nepravde ne mogu narušiti dostojanstvo čovjeka — čovjek ga može narušiti jedino sam, odstupanjem od Boga, od istinskog smirenja i istinske ljubavi.
Završni dio besjede protojerej Nikola Pejović je krunisao poučnom pričom iz žitija svetitelja — Prepodobnog Makarija Egipatskog, nazvanog Velikim upravo zbog njegovog smirenja: kroz susret sa demonom otkriva se duboka duhovna istina: ni post, ni bdenje, ni molitva sami po sebi ne pobjeđuju zlo, ali smirenje čini čovjeka nepristupačnim za demonske sile.
Tekst, foto: Boris Musić
