U nedjelju 35. po Pedesetnici, 4. februara 2024. godine u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, odslužena je Sveta liturgija kojom je predstojao protojerej Nikola Pejović, starješina Sabornog hrama. Proti Nikoli sasluživali su protojereji-stavrofori: Dragan Mitrović i Dalibor Milaković, protojereji: Miladin Knežević i Branko Vujačić, kao i đakon Vedran Grmuša.
Tokom Svete liturgije svima sabranima obratio se pastirskom besjedom načalstvujući o. Nikola Pejović koji je približio dublji smisao jevanđeljske priče koja opisuje jedan od mnogih slučajeva, gdje Gospod kuca na vrata duše ljudske, i gdje ljudi otvaraju vrata i puštaju Ga unutra. Naime, današnja jevanđeljska priča o iscjeljenjeu slijepog čovjeka opisuje jedno od mnogih čudesa, koja se stvaraju onda, kada čovjek vjerom otvori sebe i pusti Boga u sebe ispred koga kao zakonodovca i ustrojitelja i stvoritelja svega se izmiču svi zakoni, prirodni i ljudski, kao sijenke ispred sunca, i ostaje samo Njegova ljubav.
Prota Nikola je takođe podvukao i da postoji jedna druga ravan tumačenja ove priče koja nije blagoslovena, a to je da pomislimo da je čudo zapravo to preko kojeg Gospod želi da potvrdi i da pokaže, projavi sebe kao Boga, dok je zapravo vjera ta koja je uslov i uzrok čuda:
,,Ova jevanđelska priča bi mogla da nas odvede i u drugu krajnost koja nije blagoslovena i koja nije ono što suštinski jevanđelist želi da nam kaže u ovoj priči. A to je da pomislimo da je čudo zapravo to preko kojeg Gospod želi da potvrdi i da pokaže, projavi sebe kao Boga. Vidjeli smo i u ovoj jevanđelskoj priči, kao i u prethodnim pričama, šta je dovelo do ovoga čuda? Dovela je ne samo svemoć Božija, to svakako, nego je dovela i vjera onoga koji traži od Gospoda pomilovanje. Dakle vjera je uslov i uzrok čuda. Čuda su posledica te vjere. Reći će savremeni jedan sveti otac da kada bi mogli da rangiramo šta je to šta je u našem životu važno i šta je to šta je hrišćanska poruka i pouka, onda bi morali na prvom mjestu da stavimo ljubav, onda na drugo mjesto ide vjera, a onda na kraju dolazi čudo”, besjedio je prota Nikola.
On je u nastavku naglasio da Gospod ne želi da nas čudima utvrđuje i da njima sebe projavljuje, jer time bi sebe želio da pokaže da je nad nama, a upravo suprotno, On je postao jedan od nas, najbliži nama:
,,Čitajući Sveto pismo možemo da vidimo kako Gospod zaista čuda vezuje sa vjerom ljudi i kako nam to daje nekako kao pouku i kao poruku. Gospod ne želi da nas čudima utvrđuje i da njima sebe projavljuje, jer time bi sebe pokazao gordim, nadmenim, kao da želi da se pokaže da je nad nama, a upravo suprotno, On je postao jedan od nas i nama je dao smirenje kao istinski put spasenja i dao nam je način kako da se spasimo i pokazao nam je taj istinski pravi put.”
Prota Nikola je akcentovao da je vjera je ta koja nas spasava, a ne čudo:
,,Čudo se definiše kao neka natprirodna pojava ili kao nešto što ne podliježe prirodnim zakonima. Ali, za čovjeka koji vjeruje i koji zna da je Bog uzrok tih prirodnih zakona onda je On i zakonopolagač i onaj koji nam daje zakone, ali i Onaj koji može shodno svome proviđenju i brizi za spasenje ovoga naroda da čini i da mijenja te zakone, jer On koji ih je ustrojio, njemu pripada i da ih mijenja.
Gospod ne čini čuda da bi pokazao svoju svemoć i da bi tjerao ljude da vjeruju u Njega, nego čini to iz ljubavi, iz sažaljenja, čini to iz saosjećanja pred nemoći ljudskom, koju je vidio i doživio i koju je svakoga dana mogao da iskusi u odnosu sa ljudima. Tako se sažalio i na ovoga slijepca kojemu je povratio vid, a zapravo svima nama dao jednu divnu, blagoslovenu i nenametljivu poruku da otvorimo oči uma našega, oči duše naše, oči srca našeg i da prepoznamo da Isus iz Nazareta nije običan čovjek, nego da je u Njemu sav Bog i sav čovjek, savršeni Bog i savršeni čovjek, iskupitelj i spasitelj roda našega”, poručio je protojerej Nikola Pejović.
Tekst, foto & video: Boris Musić
