Svetom liturgijom u Hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici, na Vidovdan, načalstvovao je protojerej Miladin Knežević, uz sasluženje jereja Ilije Arzejkina, klirika Ruske Pravoslavne Crkve, i đakona Vedrana Grmuše. Molitveno su učestvovali protojerej Predrag Šćepanović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski, i jerej Velimir Bugarin.
Vjerni narod se sabrao u hramu da u molitvi i blagodarnosti proslavi ovaj veliki i zavjetni dan našeg naroda, dan u kome se u crkvenom pamćenju sjedinjuju krst i vaskrsenje, žrtva i nada, stradanje i pobjeda u Hristu.
Neposredno pred Svetu tajnu pričešća, sabranima se pastirskim slovom obratio protojerej Predrag Šćepanović, podsjećajući na duhovnu dubinu Vidovdana, na živo pamćenje Kosova i Metohije i na neprolazni značaj kosovskog zavjeta.
Na početku besjede, otac Predrag je prizvao riječi blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, koji je, kako je kazao, „opipao žive kosovske rane”:
„Vidovdane moj, očinji vide, tobom vidim što drugi ne vide”, pjevao je slavni junak kosovske misli, blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, koji je opipao žive kosovske rane u danima dok je još bio kao mlad jeromonah, a na prvom mjestu onih strašnih devedesetih godina, kada se Kosovo i Metohija opet našlo u žiži svjetskih zbivanja.
Govoreći o Svetom knezu Lazaru i njegovom opredjeljenju za carstvo nebesko, otac Predrag je naglasio da je Vidovdan dan „tužnoradosni” i „krsnovaskrsni”, dan u kome se zemaljski poraz preobražava u duhovnu pobjedu:
„Evo dana slavnoga, evo dana radosnoga, evo dana tužnoradosnoga, krsnovaskrsnoga, jer je u zaranku Vidovoga dana u bijeloj Samodreži crkvi, Sveti knez Lazar pričestio svoje junake i marširao poljima smrti na žrtvenom polju u Kosovu. Jedinstven primjer da je izgubljena zemaljska bitka, a da je ostala ideja carstva nebeskoga i kosovskog zavjeta, koji je zavjet Boga i srpskog naroda: da je zemaljsko zamaleno carstvo, a nebesko odsad i dovijeka.”
Prota Predrag je u daljem obraćanju ukazao na samu srž vidovdanskog pamćenja kao duhovne mjere i zavjetnog opredjeljenja. Sveti knez Lazar nije ostao u pamćenju Crkve kao vladar koji je tražio zemaljsku slavu, nego kao mučenik koji je, po uzoru na Gospoda, izabrao žrtvu, tvrdu Božiju vjeru i carstvo nebesko.
U nastavku besjede, otac Predrag je podsjetio da je ljudski život kratak i da se upravo kroz odnos prema smrti otkriva i istinski odnos prema životu:
„Braćo i sestre i draga djeco, život ljudski je kratak. Prođe kao tren. Jedan vikend vječnosti ovdje proživimo, a poslije njegovog zemaljskog trena misli samo jednu misao: život je vječan, stoji na spomeniku sječe knezova u Valjevu. Od odnosa prema smrti formiramo odnos i prema životu. Ako smo suviše vezani za zemaljsko, za tijelo, za strasti, sve brzo izgustiramo i prođe život.”
U tom svjetlu, kosovski zavjet je pitanje koje se postavlja svakom čovjeku i svakoj generaciji: da li ćemo život svesti na prolazno, zemaljsko i tjelesno, ili ćemo ga otvoriti za vječnost, za Hrista, za Crkvu i za ono što ne prolazi.
Otac Predrag je istakao duboku duhovnu i istorijsku vezu Crne Gore sa kosovskim zavjetom, podsjetivši na riječi da je „Crna Gora Nojev kovčeg koji je isplivao iz kosovskog potopa”, kao i na žrtvu predaka koji su u oslobodilačkim ratovima 1912. i 1913. godine živote polagali za oslobođenje Metohije.
Govoreći o Kosovu i Metohiji, otac Predrag je podsjetio da su monasi i narod koji tamo ostaju živi zalog nade da će Kosovo i Metohija ostati mjesto molitve, svetinja i pravoslavnog svjedočenja. U isto vrijeme, ukazao je na potrebu da naš narod na Kosovu i Metohiji ima najosnovnija prava — pravo na život, slobodno kretanje, pjesmu i igru.
Na kraju svog obraćanja, otac Predrag je podsjetio na besmrtne riječi Isidore Sekulić:
„Nauči svoje dijete da je Vidovdan isto što i krsna slava i već si dovoljno učinio.”
Potom je poželio da ova „sveopšta krsna slava” bude svima na zdravlje i spasenje, uz molitvu da „nova zora tajanstvenog dana zarudi i na Kosovu i Metohiji” i da i ono dočeka slobodu.
Nakon zaamvone molitve, sveštenstvo je odslužilo pomen svima postradalima i svim novomučenicima kosovskim — od Kosovskog boja pa do dana današnjeg.
Tekst, foto: Boris Musić
