Svetu liturgiju u nedelju 20. po Duhovima, u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira, služio je protojerej-stavrofor Slobodan Zeković. Sasluživali su mu protojerej Ljubomir Jovanović i đakon Cvjetko Perić, dok je na liturgijske vozglase odgovarao Hor „Sveti Jovan Vladimir.“
„Silom riječi svoje božanske kojom je Gospod stvorio sve, svu tvar vidljivu i nevidljivu, sve planete, sva živa bića i na kraju čovjeka kao ikonu svoju, kao krunu cijele tvorevine, istom tom riječju svojom božanskom On vraća život i dušu umrlog mladića.“ kazao je otac Slobodan na početku svoje besjede tumačeći današnje začalo iz Svetog Jevanđelja. Ovo začalo govori o vaskrsenju sina jedinca jedne udovice u gradu Nainu. Gospod prolazivši pored pogrebne povorke sažali se na ovu udovicu i prišavši odru reče mrtvacu: „Momče, tebi govorim, ustani!“
„Prije nego što je ovo izgovorio, Gospod se obratio majci riječima „Ne plači.“ I te riječi Gospod preko nje upućuje svakome od nas, da ne plačemo, da se ne plašimo, jer smrt nema poslednju riječ. Ona jeste posledica ljudskog grijeha i otpadništva od Boga, ali upravo je zato Gospod i došao među ljude da nas izliječi od grijeha, da nas izliječi od smrti, da vaspostavi ljudskim grjehom narušenu zajednicu Boga i čovjeka.
I nije ovo jedini primjer zapisan u Svetom Jevanđelju da je Gospod podizao mrtve. Sjećamo se kako je Gospod četverodnevnog Lazara podigao iz mrtvih. Njega koji je već 4 dana bio sahranjen i čije tijelo je počelo da se raspada i koje je zaudaralo smradom truleži. I njega je isto tako silom riječi svoje božanske povratio u život, vratio mu dušu u tijelo. Sjećamo se kako je Gospod podigao i umrlu Jairovu ćerku, isto tako pozvavši je riječima svojim: „Djevojko, tebi govorim, ustani!“ I imamo takvih primjera, ne samo koje Gospod čini, nego i sveti Njegovi. Čitamo u djelima svetih apostola da su silom Božijom i oni ovakva slična i veća znamenja činili, a tako i svetitelji ugodnici Božiji, kroz svu istoriju Crkve. A onda je Gospod na kraju svoje propovijedi, blage vijesti, spasenja, učinio i ono najveće čudo, pretrpjevši radi našega spasenja, stradanje, raspeće, krst, pogrebenje. On je polomio adova vrata, smrt porazio svojim vaskrsenjem i svakome čovjeku koji u Njega vjeruje i u Njega se nada, otvorio put u vaskrsenje iz mrtvih i život vječni.“
Sve ove ljude koje je Gospod vratio u život, kaže otac Slobodan, nisu bili ono konačno vaskrsenje, jer to vaskrsenje tek treba da dođe. Mi hrišćani ispovijedamo drugi Hristov dolazak, opšti sud i opšte vaskrsenje svih ljudskih pokoljenja.
„Ovo što je Gospod pokazao silu Svoju, jeste da nas uvjeri u istinitost riječi Njegovih i obećanja Njegovih. A kada Gospod ponovo dođe, onda će biti opšte vaskrsenje, i carstvu Njegovom, kako ispovjedamo, neće biti kraja. Gospod je izvor života, davalac života, izvor svake utjehe, svake radosti, mira, dobrote i ljubavi. Da budemo naslednici te ljubavi Božije, tih darova Božijih, da se trudimo da se uvijek sa tog istočnika života pojimo. A nema ljepšeg istočnika, te vode koja vodi u život vječni, nego što je ova božanstvena služba na koju smo se sabrali. Ovaj presto, pred kojim stojimo, jeste taj istočnik. Na njega silazi božanska blagodat Duha Svetoga i naše darove, hleb i vino, pretvara u istinito tjelo i krv Gospoda i Boga i Spasa našega, kojim se hranimo, kojim se pojimo. I ta svetinja jeste zalog našega vječnog života. Da se trudimo da te svetinje budemo pričasnici uvijek, da se trudimo da po zapovijestima Božijim vodimo svoj život, da se pokažemo dostojnima da nosimo ime hrišćansko, da se pokažemo dostojnim naslednicima naših svetih predaka, naših učitelja, otaca, patrijaraha, svetitelja, koji su nas toj svetoj vjeri naučili i ostavili nam je da po njoj živimo i u njoj da se spasavamo.“ kazao je na kraju prota Slobodan.
Tekst/foto: Dejan Vukić
Izvor: Saborni hram Svetog Jovana Vladimira, Bar
