Piše: Bogić I. Bulatović
Živimo u narodu koji je i pored sve svoje svijetle i mučeničke istorije i tradicije, iskraj svih svijetlih i mučeničkih primjera, od svetog đakona Avakuma do svetog Vukašina, ipak procijedio istinu: svakome je svoja muka najteža! I namjesto trpljenja i ćutanja, na revere i čela, na pazarište taštine iznosimo svoje “muke i svoja mučenistva”, svoja “stradanja”, govoreći o njima sa pijetetom samodivljenja, sa opijenošću svojim borama i mišicama – koji i kakav put prelazimo, koju i koliku muku nosimo. Slonovska je muka na našoj kičmi mravljoj i ovaj svijet, ovaj narod kanda više ne stoji na tri slona, već na nama, na tri mrava “vrijedna svakoga divljenja”: na veličanstvu moje malenkosti, na tebi-meni ravnome i na njemu-nama bliskome. Tri ogledala, tri istomišljenika, tri dostojna stradalnika i uhogladitelja.
Ali ima onih kojima svoja muka nije najteža, koji je nose kao da ne postoji i sa njom trče, sa njom se smiju osmjesima, igrom i glasom najmlađe mladosti, sa njom na plećima, raduju se ljudima i traže neposrednost, zadovoljavaju se nikakvim ili sitnim pažnjama i slušaju mučenike sa svojim “nikad viđenim glavoboljama”. Iskreno pridržavaju stradalnike sa njihovim “slonovskim teretima na plećima mravljim”.
Bilo je u tom urednom i jedrom, i veselom dječaku i pojcu angelskoga glasa, bilo je prikrivenog kaluđerskog jecaja i muke golgotske koju ne htio da dijeli, kojom ne htio da opterećuje svijet mravlji, i tako kraj mene, kraj tebe, ipak ode kao vuk samotnjak, patnik i stranac nam. Ne htje iskati ni kap grešnog sažaljenja, ni suzu grešnog okrepljenja. Vladimir, vazda prav, čist, starostavan u haljinama modernim, opeglan i miomirisan, tek u potonje vrijeme ne mogao skriti podočnjake i odsutnost. Tek, evo shvatamo da to bila je ivica krhke ploti po kojoj je hodio kao pelivan – tek pred konac ne mogao odeždama ućutkati plot koja ga izdaje. A ovo najmanje se očekivalo od mladića zbrinutoga, dječaka odnjegovanoga kojem vazda dovoljan bio đakonski čin!!! Protođakon Vladimir Jaramaz, odnjegovan u duhu novoga vijeka, a odnjihan u pjesmama sveštenomučeništva svoga roda, paradigma je Rakićevog poimanja duhovne žilavosti kojom prožet je novi naš vek. Mladići i devojke za koje kažu da pempers su generacija, utjehu i štit nalaze u Ostroškom Lazaru hercegovačkog kamena, u Moračkom Jasnovidcu svetogorske pustinje, u stradanju sveštenomučenika Rista Jaramaza koji, gle čuda, upravo na Jovanjdan presretnut i stradao na putu Knež do – Petrovići.
Ne lamentiram na javnom mjestu što nema Te ko, Lijepi Vladimire, dostojno oplakati. Naprotiv. Bezbroj je divnih očiju koje su te sagledale u divnoj muškoj visini i još u neizmjerljivijim božanskim bezmjernim mjerama. Znam da je Nikšić imao i da vazda će imati ljude, pesnike i proroke koji umjeće da uprkos svim maglama ovoga svijeta nazru, sagledaju i iskažu sve ljepote jezerskih vrhova na kojima si se Ti napajao, u kojima si kupao svoju plot i karakter, u kojima si vidao svoju bol do mjere neprepoznavanja, već što želim da skinem kapu pred tvojim koljenima i poklonim se javno tvojim stopalima koji gazali su putevima Nebeskog Jerusalima od Crne Gore do Amerike, Krilati Vladimire.
Na kraju, nešto sasvim lično. Naši prvi, sada već davni, mladićki susreti, bili su opterećeni mojom kratkovidošću i nesposobnošću da ispod Tvojih bijelih, čistih, ispeglanih i mirisnih haljina mlađanog, zavodljivog lole, sagledam i čujem gugut bijeloga Goluba koji se već u tebi bio raskrilio sasvim. Na našem posljednjem susretu, i dalje si mogao Stigme da sakriješ od mojih očiju, ali nisi to mogao od mog srca i duše koje su stale i stasale uz Tvoju Ljubav!!! Hvala Ti veliki Vladiko!!!
Očima me pitaš, vidim, Vladimire:
“Da l’ će da se kosi, ili da umire”?!
Kosićeš, brate, Vladimire, evo,
Nisam Ti zalud radi leka pev’o.
I ovaj januar dobro je ponio!
