U nedjelju šesnaestu po Pedesetnici, 10. oktobra, 2021. godine, odslužena je Sveta Liturgija u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici kojom je načalstvovao protojerej Branko Vujačić. Proti Branku je sasluživao starješina Sabornog hrama: protojerej-stavrofor Dragan Mitrović, jerej Velimir Bugarin, kao i protođakon Vladimir Jljaramaz i đakon Ilija Arzejkin.
Nakon pričitanog začala iz Jevanđelja, svima sabranima nadahnutim pastirskim slovom obratio se protojerej Branko Vujačić.
Prota Branko je u uvodnom dijelu besjede protumačio suptinu jevanđelske priče o talantima koje Gospod daruje svakom čovjeku. On je tom prilikom podsjetio da darovi kojima nas Gospod daruje jesu prvenstveno duhovne prirode:
„Šta nam poručuje današnja jevanđelske priča? Čuli smo o čovjeku koji je razdijelio svoje bogatstvo podarivši talante trojici ljudi, koji je nakon nekog vremena došao da vidi šta se desilo sa njegovim razdatim bogatstvom. Dvojica su to bogatstvo umnožili, a jedan od njih ga je zakopao. A u stvari, ovo je priča koja govori o Gospodu i nama ljudima. Ovo je priča o tome kako nas Gospod obdaruje svojim bogatstvom, misleći prvenstveno na duhovno bogatstvo, duhovne darove, vrline koje nam daruje prema našoj moći”.
U daljem izlaganju, on je ukazao na to da je svaki čovjek jedinstven, neponovljiva ličnost po Božijem daru i ljubavi, te da se upravo spašavamo kroz zajedništvo, jedni korz druge:
„Po Božijoj ljubavi, po Njegovom daru smo svi mi ljudi neponovljivi, svaka ličnost, različiti smo i nema nikoga da je isti. Gospod je svakome dao nešto jedinstveno, a opet svakome po sopstvenoj snazi. Ova priča nas dakle poučava da dopunjavamo jedni druge i da se spašavao u zajednici, jedni kroz druge, služeći jedni drugima”.
„Jasno se vidi da ne postoji neko kome je Gospod darovao sve, a nekome ništa, ili da je neko za sve sposoban, a da neko ništa ne može. Svi smo dobili od Gospoda na dar”. – besjedio je prota Branko.
On je u drugom dijelu pastirskog slova naglasio da nipošto ne treba prezirati darove ni sopstvene, kao ni one čovjeka do nas, već da ih treba umnožavati i takve ih prinositi Bogu:
„Međutim, šta mi treba da radimo sa tim našim darovima?
Treba da ih umnožavamo. I ne treba da budemo zavidni i zlosutni na darove drugoga čovjeka. Trebamo da radimo na svojim darovima, da napredujemo, jer kome je mnogo dato, od njega će se mnogo i tražiti i onome kome je malo dato, manje će se tražiti”.
„Apostol Pavle kazuje da ono što oko ne vidje, uho naše ne ču, ruke ne opipaše, u srce naše ne uđe, Gospod je ugotovio, pripremio onima koji Ga ljube, onima koji mu služe i onima koji umnožavaju Njegove darove”. – zaključio je prota Branko podsjetivši na riječi Svetog apostola Pavla.
On je zatim načinio poseban osvrt na ličnost trećeg čovjeka iz jevanđelske priče, koji bivajući lijen i gord nije umnožio svoje darove, smatrajući ih isključivo svojima a ne zalogom i darom Boga:
„Treći čovjek iz ove jevanđelske priče koji nije umnožio talante, već ih je zakopao, grdno se prevario. On je smatrao da Gospod traži ono što nije Njegovo, misleći da su darovi koje mu je Bog darovao, kojima raspolaže, isključivo sopstveni, njegovi. Zato je zakopao dar u zemlju tijela svoga. To je onaj zli sluga, koji živi bez Boga i koji nije svjestan dara Božijega zato je i zakopao dar koji ne samo da je Božiji, već je dar darovan i za njegovo spasenje kao i za spasenje njegovih bližnjih”.
Naposlijetku otac Branko je ukazao na činjenicu da sve loše u nama jeste od nas samih, dok je svako dobro u nama dar od Boga i jeste Božije, podsjećajući ponovo na riječi Svetog apostola Pavla. Samim tim kako on naglašava pozvani smo na trud umnožavanja povjerenih nam talanata kroz koji proslavljamo Boga i spašavamo duše:
Svaka vrlina i svako dobro jeste gost na zemlji i ono jeste Božije, ali, jeste i ono u čemu se i mi ogledamo i naši bližnji i što će biti uzdarje i pokretač za našega brata i našeg vječnog sabrata. Razumijemo da je sve dobro, u stvari ono Božije u nama kako i jasno kaže apostol Pavle:
„Čime da se hvalim osim slabostima svojim i grijehom?” Međutim, pozvani smo na trud, da nismo lijeni i da ne prezremo darove Božije u nama i u drugima, već da ih umnožavamo, da time proslavimo Boga i da kroz to spašavamo naše duše”.
Boris Musić
