Na Miholjske Zadušnice, odslužena je Sveta Liturgija u Sabornom hramu hristovog Vaskrsenja u Podgorici kojom je predstojao protojerej Nikola Pejović, starješina Hrama. Proti Nikoli sasluživali su protojerej-stavrofor Dalibor Milaković kao i protojerej Branko Vujačić.

Tokom evharistijskog sabranja svima sabranima u ovome svetome Hramu obratio se načalstvujući protojerej Nikola Pejović podsjećajući da je svojim ovaploćenjem Gospod smrtne i propadljive i prolazne ljude obožio čineći svakod od nas djecom Božijom:

,,Zablagodarimo Bogu što smo se opet i opet sabrali u domu Oca Nebeskoga. Gdje se na najprisniji način sjedinjujemo kroz svete tajne i kroz svetu Liturgiju sa Sinom Njegovim koji je radi nas, radi našega spasenja postao čovjek i koji je na Sebe primio ljudsku prirodu da bi nas smrtne i propadljive i prolazne obožio i da bi nas učinio sinovima ne samo otaca i roditelja zemaljskih, nego djecom Božijom“.

,,Čim smo djeca Božija onda smo i naslednici onoga čija smo djeca, naslednici Oca Nebeskoga. U tome je tajna Božijeg ovaploćenja, u tome je i tajna našeg rađanja i dolaska u ovaj svijet.

Zato uvijek na svakom mjestu treba blagodariti Bogu koji nas je iz nebića prizvao u biće, postojanje i dao mogućnost kroz ovo kratko zemaljsko življenje, da već ovdje i sada okusimo radost, vječnog i neprolaznog života“. – rekao je on.

Prota Nikola je potom zaključio da ispovijedanjem vjere mi shvatamo i osjećam da Bog nije Bog mrtvih, već Bog živih kroz koga se sjedinjujemo u živoj zajednici i sa našim najbližima koji su se upokojili i od kojih smo privremeno razdvojeni:

,,Ispovijedajući vjeru mi shvatamo i osjećamo da Bog nije Bog mrtvih, nego da je Bog živih i da ovo što su naši srodnici upokojeni danas, da ćemo to mi biti sjutra. I da nas u ovim svetim danima Crkva kroz praznik Zadušnica podsjeća da se sjećamo molitveno naših upokojenih.

Mi se zapravo na najprisniji i najljepši način sjedinjujemo sa njima u našem srcu, u našim dušama i u Hristu raspetome i vaskrslome jer On je taj koji nam je dao mogućnost da mi zajedničarimo sa našim upokojenima.

On je taj koji je razbio vrata smrti i iz tamnice smrti oslobodio svaku dušu. On je taj koji je i one upokojene i svoje ugodnike, svoje svetitelje i nas žive sjedinio u jednu zajednicu, u jedno tijelo Hristovo“.

On je zatim podsjetio da Crkva Božija kao Bogočovječanski organizam sjedinjuje sve, jer je Hristos kao glava Crkve svojim Vaskrsenjem porazio smrt:

,,Zato Crkva Božija jeste taj Bogo-čovječanski organizam koji sjedinjuje sve. U centru je njena glava – Hristos, svetitelji Božiji, naši preci i mi koji još uvijek živimo i hodimo po ovoj zemlji i zemaljskom šaru svi mi činimo jedno Tijelo Hristovo.
U tome je naša istinska radost, zato što je Hristos smrću svojom pobijedio smrt. I darovao svima nama da svojom vjerom i svojim životom i mi uzmemo učešća u tom i takvom životu. Zato je mnogo važno kako živimo“.

U drugom dijelu pastirskog slova, prota Nikola se osvrnuo na sve prisutnije stanje u narodu koje karakteriše dosta netrpeljivosti ukazujući na opomenu Crkve Božije da zagrijemo srce ljubavlju Božijom budući da kako dalje otac Nikola navodi da ovaj svijet postoji sve do onog trenutka do kada bude imao smisao postojanja:

,,Ovaj jevanđelski odlomak kaže da će znaci posljednih vremena biti kada se umnoži bezakonje, da će tada ohladnjeti srca i neće imati ljubavi.

Čini mi se ratova i stradanja je bilo uvijek. Ali ne znam da li je ikada ovako u ljudima srce ohladnjelo i ovoliko bezakonja izašlo na površinu kao što je to danas. Niko sa nikim ne može. Muž sa ženom, brat sa bratom, sestra sa bratom, sa djecom, djeca sa roditeljima.

Mnogo se ohladilo srce današnjeg savremenog čovijeka. Zato nas Crkva Božija opominje da zagrijemo srce. Jer ovaj svijet će postojati do onog trenutka do kada bude imao smisao postojanja“.

,,Smisao postojanja jeste da se riječ Božija, istina Božja u njemu projavljuje, da Carstvo Božije dođe i na carstvo zemaljsko kako se molimo u molitvi ,,Oče naš.“ Da svjetlost naša svijetli pred ljudima, da vide ljudi naša dobra djela i da proslavljajući naša dobra djela, proslavljaju i Oca Nebeskoga.

Dakle, svijet će postojati dok u njemu bude istinskog i pravog dobra, dok u njemu bude istinske i prave ljubavi, dok u njemu bude istinske i prave vjere, kada za to ne bude mjesta i kada srca čovječija i duše ljudske toliko ohlade, onda nema svrhe ni vajde da ovaj svijet postoji“. – poručio je na kraju svog obraćanja protojerej Nikola Pejović.

Nakon zaamvone molitve, odslužen je parastos za sve pravoslavne hrišćane koji su se upokojili sa nadom na vaskrsenje i život vječni.