Na Miholjske zadušnice, u subotu, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici služena je Sveta liturgija, kojom je predstojao starješina hrama, protojerej Nikola Pejović, uz sasluženje protojereja-stavrofora Dalibora Milakovića, protojereja Branka Vujačića, kao i jereja Velimira Bugarina.
Neposredno pred Sveto pričešće, sabranim vjernicima obratio se načalstvujući protojerej Nikola Pejović, besjedeći o vječnom dostojanstvu čovjeka, Crkvi kao zajednici života u Hristu i molitvenom zajedničarenjz sa našim živim i upokojenim srodnicima.
Ukazujući na to da svakim liturgijskim sabranjem ispovijedamo vjeru u Oca i Sina i Svetoga Duha, prota Nikola je podsjetio da je Hristovim dolaskom u svijet iz temelja promijenjen pogled na čovjeka i smisao njegovog postojanja. Ovaploćenjem Sina Božjeg otkriveno je čovjekovo vječno i neprolazno dostojanstvo, kao i njegovo prizvanje da, stvoren po slici Božjoj, uzrasta u zajednici sa Bogom i upodobljava se Njemu.
Govoreći o Svetoj liturgiji i pričešću kao učešću u životu budućega vijeka, naglasio je:
„Zato je uvijek radost kad se sabiramo u Crkvi, jer u Crkvi nam se otkriva Hristos. U Crkvi nam se otkriva čovjek vječni, neprolazni. U Crkvi nam se daje hrana budućega vijeka. U Crkvi primamo lijek besmrtnosti i zato nema ništa vrednije i ništa važnije u ovome svijetu od Hrista Boga, od tajne Njegove, od Crkve Njegove, od pričešća i od Tijela i Krvi Njegove. Jer kad god jedemo Tijelo Njegovo i pijemo Krv Njegovu, mi postajemo učesnici tog vječnog i neprolaznog života. I to je ta hrana budućega vijeka, hrana kojom će se hraniti sve duše gladne i žedne Boga živoga. I u ovome svijetu, šta god da činimo i šta god da radimo, ono će imati smisla jedino ako ga izmjerimo vječnošću.“
U nastavku besjede, prota Nikola je istakao da čovjekova mjera jeste mjera Hrista. Iz takvog razumijevanja života proizlazi i odgovornost da darove koje smo primili od Boga upotrebljavamo na blagosloven način, na dobro i izgrađivanje bližnjih. Prota Nikola je pojasnio da upravo čovjek griješi i promašuje kada Božje darove upotrebljava suprotno njihovom naznačenju:
„Ako nam je Bog dao ljubav i stvorio nas iz ljubavi i stvorio nas za ljubav, a u našem srcu se ugnijezdi mržnja, ma prema kome, onda mi demonski izvitoperujemo ono što nam je Bog dao. I onda činimo grijeh. Ako nam je Bog dao riječ da bi nam tako pokazao slovesnost, da smo slovesna bića, da smo ličnosna bića, da bismo u toj riječi mogli da opštimo i da zajedničarimo jedni sa drugima, slaveći ime Božje, a tu riječ koristimo da druge omalovažavamo, klevećemo, vrijeđamo, pa čak i ubijemo, jer riječ nekad zna da bude jača i od metka, onda mi činimo grijeh, zato što ono što nam je Bog dao ne upotrebljavamo na istinski pravi način.“
Podsjećajući da je Hristos čovjeku darovao cijeloga Sebe i radi našeg spasenja ponio stradanje i Krst, prota Nikola je ukazao da se i naše prizvanje ostvaruje kroz ljubav, trpljenje i žrtvu za naše bližnje. Naglasio je da stradanje poneseno sa vjerom i nadom u Gospoda dobija smisao u zajednici sa Njim i u učešću u Njegovoj vaskrsnoj pobjedi:
„A kada trpimo, kada podnosimo uvrede, kada ljubimo i kada volimo i kada se žrtvujemo za bližnje svoje, onda Hristos u tome učestvuje. Onda se saraspinjemo sa Njim, izlazimo sa Njim na krst. Ne mora to da bude uvijek vidljivo, ali ako doživimo neku tragediju, ako doživimo neku bolest, ako doživimo neku uvredu, neko poniženje, pa to ponesemo sa vjerom i nadom u Gospoda, onda se mi poistovjećujemo sa Hristom. I ne samo da stradamo sa Njim, nego ulazimo i u slavu Njegove pobjede. Postajemo učesnici Vaskrsenja Njegovoga. I zato Gospod sve naše slabosti, sve naše tuge, sve naše patnje, sve naše bolesti — On sve to preobražava u vječnu i neprolaznu radost. I samo otuda čovjek može biti istinski radostan i imati istinski i pravi smisao.“
Završavajući svoje pastirsko slovo, prota Nikola povezao je smisao molitvenog pomena upokojenih sa samom prirodom Crkve, u kojoj se učimo i uzrastamo u životu sa Bogom i u kojoj zajednica sa našim srodnicima nalazi svoje ispunjenje u Hristu vaskrslom:
„Crkva Božja je radionica tog vječnog života i mi se u njoj učimo kako da se Bogu molimo, kako da se Bogu upodobimo, kako da se vladamo jedni prema drugima i kako da se sa Bogom neprekidno srećemo, a u Njemu kako da se srećemo i sa našim živim i pokojnim srodnicima. Zato ćemo sada pristupiti Svetoj tajni pričešća, a oni koji su se postom, molitvom i pokajanjem pripremali za Tajnu pričešća neka pristupe. Nakon toga, na kraju, odslužićemo i pomen za sve naše pokojne srodnike, pomoliti se za njihove duše da ih Gospod upokoji u Carstvu nebeskome, u Carstvu vječnoga života, vječne radosti i vječne ljubavi Oca i Sina i Svetoga Duha, Kome neka je slava i hvala u vijekove vjekova. Amin.“
Nakon pričešća vjernih i zaamvone molitve, sveštenstvo je služilo pomen za duše svih upokojenih u Gospodu, sa nadom na vaskrsenje i život vječni.
Tekst, foto & video: Boris Musić
