U Nedjelju žene Samarjanke 2. juna 2024. godine u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici odslužena je Sveta Liturgija kojom je načalstvovao protojerej Nikola Pejović, starješina hrama. Proti Nikoli sasluživali su protojereji-stavrofori: Dragan Mitrović i Dalibor Milaković, kao i protojereji: Miladin Knežević i Branko Vujačić i đakon Vedran Grmuša.
Nakon pročitanog začala iz Svetog Jevanđelja svima sabranima prazničnom pastirskom besjedom obratio se otac Nikola koji je u uvodnom dijelu podsjetio da jevanđelska priča o ženi Samarjanki svjedoči o istini da Bog želi da se svi ljudi spasu i da dođu u poznanje istine:
,,I u ove Vaskršnje dane i ova Jevanđelska priča koja nam se daje u ovoj nedjelji, potvrđuje one riječi koje izgovaramo i koje sveštenik čita na krštenju svakog čovjeka, da čovjekoljubivi Bog želi da se svi ljudi spasu i da dođu u poznanje istine. Evo žene Samarjanke koja propovjeda, evo više od dvije hiljade godina, da je Hristos mesija, spasitelj svijeta koji je došao da spasi rod ljudski, i da je On onaj koji je iščekivan i koga su proroci najavljivali, i Onaj koji će doći da izmiri Boga i čovjeka“.
Prota Nikola je zatim naglasio da jevanđelska priča o ženi Samarjanki, poput i mnogih drugih nedvosmisleno pokazuje da Hristova vjera nije kalup, sistem, šablon, već je to živa vjera živog odnosa između živog Boga i čovjeka:
,,I ova Jevanđelska priča pokazuje nam da Pravoslavna vjera, da Hristova vjera nije kalup, nije sistem i nije nikakav skup pravila koji mi prosto treba da ispunimo i onda smo završili svoj posao. Naša vjera je živa vjera.
A to znači da pretpostavlja živi susret sa živim Bogom. Možemo mi da postimo koliko god hoćemo. Možemo da ne jedemo, možemo da činimo, ne znam šta. Ako se ne sretnemo sa gospodom, Ako ga ne zagrlimo i ako ne popijemo te vode žive koja teče iz Njega, onda ništa nismo učinili“.
,,Zato nam sveti oci od apostolskih vremena pa evo do današnjeg dana ukazuju na to. Ukazuju nam na Hrista kao centralnu ličnost našega života i naše vjere. Da sve ono što mi činimo i post i molitva i uzdržanje i sve vrline kojima se trudimo da živimo i moralni život, da su to sredstva ali ne i ciljevi sami po sebi. Mnogo ljudi kaže: ,,Dođem malo do Hrama, tu osjetim neki mir, umirim i donekle svoju savjest, našao sam neki svoj sistem i onda odlazim za svojim poslom“. Ali je cilj našega života zapravo da se sretnemo sa Bogom“, zaključuje on.
Prota Nikola je potom pojasnio da je jedino Gospod kao Bog i darodavac života, bivajući sam život i ljubav zapravo izvor vode žive od koga kada zahvatamo i kada se Njime bogatimo, zapravo nikada ne žednimo i postajemo sami izvorom vode žive:
,,Voda je osnovni element i zapravo jedan od uslova da bi smo mi ljudi mogli da živimo, a Gospod povlači paralelu i pokazuje da je On ta živa voda bez koje nema istinskog i pravog života. Da ova voda koliko god da je pijemo, opet ćemo malo – malo ožednjeti. Dok voda koju nam on daje, da je to izvor sa koga se napajamo i sa koga nikad ne žednimo i projavljuje Gospod i kroz ovu ženu Samarjanku i kroz njen sustret i njegov sustret sa njom i razgovor sa njom, projavljuje da je čovjek stvoren ne samo da pije ovu vodu od koje se žedni, nego je prizvan da pije vodu vječnoga i neprolaznoga života. I ne samo da ne žedni, kaže Gospod, nego onaj koji pije sa njegovog izvora, on sam postaje izvor vode žive!“
U drugom dijelu pastirskog slova on se osvrnuo i na praznik Svetog Stefana Piperskoga koji proslavlja naša Sveta Crkva, a koji je bio eklatantan primjer kako čovjek koji se napaja sa izvora vode žive postaje sam taj izvor pun blagodati i istine:
,,U ovaj sveti vaskrsni nedjeljni dan, mi danas proslavljamo Svetoga Stefana Piperskoga, on je onaj koji je pio vode sa ovog izvora žive vode i sam je postao izvor te žive vode“.
Prota Nikola je naglasio da susret sa živim Bogom, sa Gospodom iz korijena, temelja mijenja naš život, mijenja ga iznutra, preobražava čovjekovu dušu i u njemu se otvara i otkriva jedan bezobalni okean Božanske blagodati:
,,Sustret sa Gospodom mijenja naš život, mijenja ga iznutra, preobražava čovjekovu dušu i u njemu se otvara i otkriva jedan bezobalni okean Božanske blagodati smisla vječnoga, neprolaznoga. Jer nema čovjeka koji ne čezne za pravdom, koji nije žedan istine, koji nije žedan ljubavi, koji nije žedan pažnje, koji nije žedan pravde, koji nije žedan zdravlja.
,,Neka bi Gospod dao da i naše duše i naša srca kao ova žena Samarjanka zahvate vode žive sa ovog izvora da bi i mi i tako postali izvor žive vode i živjeli životom vjere u Hrista raspetoga i vaskrsloga i time davali i drugim ljudima da zahvataju sa tog izvora, a mi da se potrudimo da taj izvor ostane čist i da ga ničim, ni svojim životom, ni svojim ponašanjem, ni svojim vladanjem, ni svojom vjerom, ne zatrunimo i na taj način ne spriječimo bilo koga da sa njega zahvata i da sa njega pije“. – poželio je na kraju protojerej Nikola Pejović.
Boris Musić
