Na praznik kada naša Sveta Crkva proslavlja spomen svetih otaca Sedmog Vaseljenskog Sabora, 23. oktobra 2022. godine u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici odslužena je Sveta Liturgija kojom je predstojao protojerej Nikola Pejović. Proti Nikoli sasluživali su protojereji-stavrofori Dragan Mitrović i Dalibor Milaković kao i protođakon Vladimir Jaramaz.
Podsjećanja radi, Sedmi vaseljenski sabor je sabor održan 787. godine u vizantijskom gradu Nikeji. Bio je sedmi po redu, a ujedno i poslednji opšteprihvaćeni (vaseljenski) sabor. Takođe je bio i drugi koji je održan u pomenutom maloazijskom gradu, zato se često naziva i Drugi nikejski sabor.
Na saboru su razmatrana razna teološka i eklisiološka pitanja. Sabor je propisao pravilan način za poštovanje ikona, odbacivši ikonolatriju (obožavanje ikona). U isto vrijeme, osuđeno je ikonoborstvo (odbacivanje ikona), čime su bile poništene odluke ranijeg Carigradskog sabora, koji je bio održan 754. godine.
Saboru je predsjedavao patrijarh Tarasije, a bilo je prisutno oko 367 Episkopa.
Riječima liturgijske besjede sabrani vjerni narod je poučio načalstvujući sveštenik Nikola Pejović, koji je u uvodnom dijelu naglasio da u onome što sagledavamo i osjećamo u nama sve ukazuje da da sve riječi i sinonimi koji se odnose na Boga svjedoče o jednom, a to je da je Bog ljubav, što se naročito ogleda u vrhuncu svega stvorenog, a to je sam čovjek:
,,Ako bi sve riječi vezane za Boga i sve sinonime koji se odnose na Boga sveli na jednu riječ a da budu puna istina, onda bi to bilo da je Bog ljubav. Jevanđelski odlomak koji smo danas čuli govori upravo o tome da je Bog savršena ljubav”.
,,Ne samo da je Bog ljubav, jer samo po sebi i od toga čovjek ne bi imao neke koristi da se Bog nije otkrio i javio svijetu kao ljubav. Otkrio se na takav način tako što nam je pokazao da sve što je stvoreno, sve što vidimo i što nevidimo a duboko osjećamo jeste stvoreno iz ljubavi. Ono što još više pojačava taj utisak jeste to što je vrhunac svega stvorenog upravo čovjek”. – besjedio je prota Nikola.
On je akcentovao da je Bog čineći čovjeka krunom Svog stvaranja, dajući mu ličnosni karakter, dao čovjeku zapravo ne samo Svoju ljubav, već samoga Sebe:
“Bog je izlio svoju božansku ljubav na sva stvorenja, svi prirodu i sav svijet, ali, nigdje je nije tako utkao kao u čovjeka dajući mu ličnosni karakter i tražeći od njega taj ličnosni odnos, dajući mu time ne samo Svoju ljubav, već dajući mu Sebe”.
Prota Nikola je potom podvukao da po prirodi stvari u temelju života svakog čovjeka stoji ljubav:
,,Čovjek je biće koje je stvoreno iz ljubavi i koje je stvoreno za ljubav. Otkriva nam se i to da čovjek živi od ljubavi i da ima potrebu da bude ljubljen i voljen, zato u temelju svega što vidimo i nevidimo i u temelju našeg života stoji ljubav”.
On se u drugom dijelu svog obraćanja vjernom narodu, osvrnuo i na pogrešnu usmjerenost ljubavi kod čovjeka, koja često potpomognuta palom prirodom zna biti usmjerena ka grijehu:
,,Međutim u jevanđelju se jasno vidi da mi kao ljudi sve ono što nam je Bog dao po zloupotrebi svoje slobodne volje sve smo obesmislili i okrenuli drugim putem. Tako čini mi se u današnje vrijeme ništa nije devalviralo kao ta riječ ljubav, za sve i svašta se ona koristi. Zo znači da ljubav nije samo riječ kako kaže u onoj pjesmi poznatoj, i to znači da ljubav može da se usmjeri i na nešto što nije dobro, na nešto što čovjeka razara, na strasti, na slabosti, na ljubav prema grijehu”.
“Gospod u Jevanđelju nas opominje da imamo savršenu ljubav kakvu ima Otac Nebeski. A to je ljubav Hristolika i Bogolika, ljubav koja ne traži svoje, koja se ne nadima, ne gordi, koja ne čini ono što joj ne priliči. To je ljubav kojom se podjednako voli i bližnji i daljnji, i prijatelj i neprijatelj. Takva je ljubav Oca Nebeskoga”. – podjsetio je prota Nikola.
On je zatim podvukao da jedino Hristolika i Bogolika ljubav izgrađuje čovjeka i sjediljuje ga sa Bogom čineći ga vječnim i neprolaznim:
,,Ne samo da je to Božanska ljubav i odlika Božanska, Bog nam je dao zapovijest i mogućnosti i sile da to postane i naša ljubav. Jer samo takva ljubav, Hristolika i Bogolika jeste ona koja izgrađuje čovjeka, ona koja ga sjedinjuje sa Bogom, koja mu daje moć da prevazilazi prolaznost, propadljivost, smrtnost i čini ga vječnim i neprolaznim bićem”.
Naposlijetku otac Nikola se osvrnuo na jedan od najpotresnijih dijaloga Hrista i Oca Nebeskoga, koji svjedoči o jedinstvu u ljubavi i radosti koju i mi kao hrišćani trebamo imati ispunjenu u nama:
,,Ta ljubav i ta vjera provjeravaju se sa ovom posljednjom rečenicom koju smo čuli u ovom drugom jevanđelju, a to je da li imamo radost Hristovu ispunjenu u nama? Jedan od poslednjih dijaloga Hrista i Oca Nebeskoga, jedan od najpotresnijih dijaloga jeste ovaj kada Gospod naš Isus Hristos govori svom Ocu da je On ispunio svoj zadatak zbog kojeg Ga je poslao, da je sačuvao one koje mu je On dao i da ih On sada kada se vraća opet u naručje Očevo ostavlja Njemu ostavljajući i nama poruku i molitvu koju upućuje Ocu da i mi kao hrišćani imamo radost Njegovu ispunjenu u nama”.
,,Kad kažemo da smo pobožni, nemojte misliti da to znači zato što smo pobožni i revnosni možda u postu, molitvi, sve je to dobro, ali, ima ljudi koji žive mnogo više asketskim načinom života koji uopšte nisu hrišćani, koji mnogo više tjelesnom hramom poste i uzdržavaju se. Postoje religije čiji poklonici cijeli život provode u molitvi, što ne znači da post i molitva nisu važni, oni su naravno naš krila, naše sredstvo na putu spasenja, ali, da bi bili istinski pobožni, uvijek treba da se izmjerimo da li je naša ljubav Hristolika i Bogolika i da li je radost u tome što vjerujemo u Boga i da li nas ta radost ispunjava? Ljubav i radost je naša mjera, mjera našeg odnosa sa Bogom i našeg odnosa jednih sa drugima”. – zaključio je svoje obraćanje protojerej Nikola Pejović.
Tekst, foto & video: Boris Musić
Izvor: hramvaskrsenja.me
