Na praznik kada naša Sveta Crkva proslavlja Svetog apostola ljubavi i jevanđelistu Jovana Bogoslova, 9. oktobra 2022. godine u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici odslužena je Sveta Liturgija. Svetom službom predstojao je protojerej Nikola Pejović, a sasluživali su mu protojerej-stavrofor Dragan Mitrović, starješina Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, kao i protojerej Miladin Knežević.
Tokom Svete Liturgije molitveno je prisustvovao i Visokoprepodnni shi-arhimandrit Vasilije (Grolimund), nastojatelj, iguman manastira skita Svetog Spiridona u opštini Gajlnau (Geilnau) u njemačkoj saveznoj državi Rajna-Palatinat (Rheinland-Pfalz).
Ovaj manastir i monaška zajednica skita Svetog Spiridona pripadaju Eparhiji diseldorfskoj i njemačkoj Srpske Pravoslavne Crkve.
Riječima liturgijske besjede sabrani vjerni narod je poučio načalstvujući sveštenik Nikola Pejović, koji je u uvodnom dijelu pastirskog slova naglasio da danas proslavljamo učenika Hristovog koji je mudrost Božanske istine crpio ne iz zemaljskih knjiga i mudrosti ljudskih nego sa grudi Gospoda našeg Isusa Hrista:
,,Danas draga braćo i sestre u ovaj nedjeljni i vaskrsni dan sjećamo se i spomena na ljubljenoga učenika Hristovog – Svetog Jovana Bogoslova. Onog učenika kome je Gospod kako pismo u ovom jevanđelju sa krsta opredijelio Majku svoju, da je čuva i da je pazi rekavši da je od sada on njen sin a njemu rekao evo ti majke”. Proslavljamo učenika Hristovog koji je mudrost Božanske istine crpio ne iz zemaljskih knjiga i mudrosti ljudskih nego sa grudi Gospoda našeg Isusa Hrista”.
On se potom osvrnuo i na riječi Svetog Jovana Bogoslova kojima završava Jevanđelje navodeći tumačenje Prepodobnog Justina Ćelijskog koje otkriva da je svaki čovjek svojim životom piše novo jevanđelje:
,,Sveti Jovan Bogoslov završava svoje jevanđelje tako što nam poručuje da ima još mnogo toga što učini Gospod koje kad bi se redom zapisalo ne bi stalo ni u sve knjige ovoga svijeta. Sveti otac Justin tumačeći ovu rečenicu i ovaj završetak njegovog jevanđelja kaže da je time Sveti Jovan htio da kaže dvije stvari. Jedna je da zaista nije bilo moguće sve zapisati što je Gospod učinio u toku svoga trogodišnjeg boravljenja u svojoj misiji ovdje na zemlji i propovijedi. Ali isto tako kaže da ostaje otvoreno da Gsopod i dalje djeluje kroz svakoga čovjeka i da svaki čovjek piše svojim životom nova čuda koja Gospod čini i novo jevanđelje. Zato smo mi Hrišćani prizvani da budemo hodeća jevanđelja kako je to naš blaženopočivši Mitropolit govorio za Svetog Patrijarha Pavla”.
Prota Nikola se u drugom dijelu pastirskog slova osvrnuo na drugo pročitano začalo iz Jevanđelja, koje je kako on naglašava raspeće za ljudski um, gordost i sujetu ljudsku, a istovremeno je provjera i potvrda vjere koja kad je zaista istinska tvrda Božija vjera projavljuje ljubav i milost i silu Božiju:
,,Takođe druga jevanđelska priča koju nam kazuje u jevanđelju Sveti apostol Matej jeste priča koja je pouka i poruka nama. Ova jevanđelska priča je raspeće za ljudski um. Priča u kojoj je glavni lik žena Hananejka koja ne pripada izabranom narodu Božijem nego pripada narodu koji nije vjerovao u jednoga Boga nego u više bogova. Kao takav, taj narod je bio prezren od izabranog naroda božijeg. Ona vapi za Gospodom i prepoznaje Isusa Hrista kao Sina Davidovog, kao Onoga koji ima moć da iscijeli njenu kćer”.
,,Gospod pokazuje na ovom primjeru ove žene svoje Čovjekoljublje, a istovremeno provjerava njenu vjeru, sa druge strane daje i poruku izabranom narodu Božijem da se vjerovati ne može samo formom, samo tim činom što su oni izabrani, te da tim činom ništa nije završeno. Na ovom primjeru on ispituje tu vjeru i pokazuje nam kakva ta vjera treba da bude”. – besjedio je on.
Prota Nikola je u nastavku akcentovao da Gospod udarajući u ovom primjeru u čovjekovu gordost samoljublje i sujetu, zapravo nije imao namjeru da ponizi i uvrijedi ženu Hananejku, već da je podstakne na jedan dublji odnos, a nama da podari primjer vjere i smirenja kojem treba da sledujemo:
,,Gospod joj je rekao ono što najviše udara u čovjekovu gordost i samoljublje i sujetu. ,,Ja sam prvo došao ovcama izrailjevim i nije dobro od njih uzimati hljeb…” i zamislite šta kaže – ,,…i davati psima!” Kako bi današnji samoljubivi i egoističan čovjek odreagovao da mu neki vladika ili neki sveštenik pa i mi između sebe, kako bi reagovali da nam tako nešto kažu? Svako od nas bi se povrijedio i uvrijedio bi se i otišao ljut i razočaran. Međutim, ova žena Hananejka pokazuje kako treba da budemo uporni. Zato što Bog ne želi da je uvrijedi, želi da je podstakne na jedan dublji odnos! Vidjevši kod nje dublju vjeru i smirenje Gospod je u stvari poželio da nama da svima primjer kako treba da se ponašamo!”
,,Žena Hananejka je odreagovala suprotno od onoga kako bi mi, ona je rekla smireno: ,,Da Gospode u pravu si! Ali i psi jedu od mrva sa trpeza gospodara svojih!” Dakle i te mrve koje nam Bog daje, ako imamo vjere i one će učiniti čudo. Zaista se Gospod divi toj vjeri žene Hananejke i kaže joj: ,,Neka ti bude kako hoćeš!”. Dakle njena volja postaje oblagodaćena sila Gospodnja da se na njenu volju iscijeli njena kćer!” – podsjetio je prota Nikola.
On je zatim naglasio da istinsko bogoljublje i čovjekoljublje ne gleda čovjeka kroz samo neki puki sentiment, već ga gleda kao vječnog brata i sabrata, ne iz zemaljske, već perspektive Carstva Nebeskog i vječnog:
,,Kako divna i blagoslovena pouka i poruka. Kako divan primjer istinskog bogoljublja, upornosti i čovjekoljublja onog dubljeg gdje ne gledamo čovjeka samo kroz jedan sentiment, nego ga gledamo kao vječnog brata i sabrata! Gledamo i sebe i druge i Boga ne iz zemaljske perspektive, već iz perspektive Carstva Nebeskog. Tamo je sidro i tamo je naš početak i naš kraj”.
,,Poruka je ovo i svima nama da se ne gordimo time što smo prizvani, time što nas je Gospod izabrao, time što se zovemo hrišćanima. Ne, moramo kao i žena Hananejka da nikada i ni po koju cijenu ma koliko to logički izgledalo potpuno suludo, zapravo ne smijemo odustati jer Bog ima neizrecivo Čovjekoljublje i plan za svakoga od nas! Treba da uzmemo svoj krst i da ga smireno iznesemo i onda ćemo čuti one riječi koje čula Hananejka: ,,Neka ti bude po volji tvojoj!” – poručio je naposlijetku protojerej Nikola Pejović.
Nakon odslužene Lituegije Visokoprepodobni shi-arhimandrit Vasilije se poklonio mjestu počivanja svetopočivšeg Mitropolita Amfilohija u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, nakon čega je starješina Sabornog hrama protojerej-stavrofor Dragan Mitrović ugostio uvažene goste iz Eparhije diseldorfske i njemačke.
Kratak životopis Visokoprepodobnog shi-igumana Vasilija (Grolimunda)
Visokoprepodobni arhimandrit Vasilije (Grolimund), shi-iguman skita Srpske Pravoslavne Crkve posvećenog Svetom Spiridonu, u selu Gajlnau nedaleko od Limburga na Lani u Njemačkoj. Arhimandrit Vasilije (Grolimund) je rođen na Vaskrs 1943. godine u Muri-u kod Ciriha. Sa pravoslavljem se susreće u Grčkoj na maturskoj ekskurziji. Posle puno administrativnih peripetija, nakon čega se upisuje na Bogoslovski fakultet u Atini. Tokom studija upoznaje i potonje Arhijereje Srpske Pravoslavne Crkve: Amfilohija Radovića, Atanasija Jevtića koji mu otkrivaju Put svetosavski, Put Božijeg čovjeka, ravnoapostolnog i vaseljenskog učitelja Svetog Save Srpskoga, koji će dubokom promišlju Boga Živoga zapravo mladog švajcarskog pravoslavnog teologa pratiti ka njegovom budućem nepresušnom duhovnom zdencu, Svetom Justinu Ćelijskom.
Budući poslušnik Ave Justina Popovića, pohodi svete srpske krajeve, upoznajući manastire u Srbiji, da bi godine 1971. s radošću primio monaški postrig od svoga duhovnog oca, arhimandrita Justina Ćelijskog, ali i njegovo duhovno zavještanje — da svjedoči Svetosavlje na Zapadu.
Slijede postdiplomske studije u Parizu, gdje stiče diplomu za ruski jezik i kulturu u Nacionalnom institutu istočnih jezika i kultura. Govori desetak jezika.
Po savjetu oca Justina Popovića i atonskih staraca, početkom 1975. monah Vasilije odlazi na Svetu Goru. Deset godina provodi u manastiru Stavronikita i još jednu u manastiru Simonopetra. U čin đakona i sveštenika rukopoložio ga je vladika Amfilohije Radović 1985. godine u Atini.
Krajem iste godine odlazi u Francusku da tamo služi kao sabrat simonopetrskog metoha u hramu Pravoslavnog centra u Monzeronu kod Pariza. Kad je 1989. godine uz kanonski otpust prešao u eparhiju, vladika Amfilohije Radović, u dogovoru sa tada zapadnoevropskim Episkopom Lavrentijem Trifunovićem šalje ga za Njemačku da osnuje Skit – Sveti Spiridon.
Ukratko o Monaškoj zajednici Skita Svetog Spiridona
Brastvo ove monaške zajednice jednako posjećuju pripadnici različitih naroda, pravoslavni kao i inoslavni, zainteresovani za pravoslavlje i monašku duhovnost. Na bogosluženja vikendom i praznicima dolaze Srbi, Rusi, Grci, i Njemci. Monaška zajednica je otvorena za posjete, samo treba prethodno tražiti blagoslov i registraciju. Takođe skit nudi odraslim muškarcima i ženama, uključujući nepravoslavne hrišćane, priliku da neko vrijeme žive u manastiru i da upoznaju monaški život („privremeni manastir“). Službeni jezik je uglavnom njemački, ali se koriste i srpski, crkvenoslovenski, grčki, engleski i francuski. Kod igumana Vasilija su svetogorska pravila, stoga iskušeništvo traje sedam godina.
Ovaj anastir je, kao i svi pravoslavni manastiri, kontemplativan. Dakle, fokus je na molitvi i liturgiji. Svakodnevne molitve i liturgija određuju ritam života u manastiru.
