U Nedjelju šestu po Pashi, u Nedjelju slijepoga, 21. maja 2023. godine u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici odslužena je Sveta Liturgija kojom je predstojao starješina Hrama, protojerej Nikola Pejović uz sasluženje protojereja Miladina Kneževića i đakona Vedrana Grmuše.
Nakon pročitanog zhačala iz Svetog Jevanđelja svima sabranima u ovome Svetome hramu obratio se načalstvujući protojerej Nikola Pejović.
U uvodnom dijelu obraćanja prota Nikola se osvrnuo na jevanđelsku priču u kojoj se govori o čudesnom iscjeljenju čovjeka koji je od rođenja bio slijep koje je sovršio Gospod Isus Hristos u toku Pesesetnice:
,,U ovu nedjelju nas Crkva podsjeća na jednu jevanđelsku priču nama dobro poznatu i mnogo puta slušanu, reklo bi se da smo iz nje sve saznali i da se u njoj krije samo obavjest o čudu koje je Gospod učinio nad jednim slijepim čovjekom koji nije vidio od rođenja ali je na Božiju intervenciju progledao”.
Prota Nikola je akcentovao da ova jevanđelska priča eksplicitno podsjeća da čovjek ne vidi samo tjelesnim očima već i očima uma, duše i srca:
,,Međutim, ova priča se daje na kraju ovog pashalnog perioda ne bez razloga. Podsjeća nas da čovjek nije vidovit samo zato jer ima tjelesne oči, nego i to da čovjek ima oči uma i duše i srca svoga”.
On je zatim poručio da cjelovit i vidovit čovjek jeste onaj koji je kompletan, odnosno, onaj koji ima sve oči svoga bića otvorene budući da se suština vidi srcem:
,,Cjelovit i vidovit čovjek je onaj koji ima sve oči bića svoga otvorene, a ova jevanđelska priča je samo podsjećaj i podsticaj na to. To što je neko slijep jeste fizički i tjelesni nedostatak, ali suština se ne vidi golim okom, suština se ne može sagledati tjelesnim očima – ona se vidi srcem”.
,,Gospod nas kroz ovu jevanđelsku priču poziva da prestanemo da budemo slijepci i da ne zatvaramo oči uma i srca i duše, nego da ih otvorimo i da kroz njih ugledamo Boga, da kroz njih ugledamo istinu i da kroz njih ugledamo smisao našeg života”. – besjedio je on.
U drugom dijelu pastirskog slova, prota Nikola je potom ukazao na riječi Spasitelja koje otklanjaju sumnje da je fizički nedostatak isključivo posljedica ličnog grijeha ili nasljednog roditeljskog, već da je svaka bolest ili muka koju nosimo tu da se preobrazi u slavu Božiju:
,,Čuli smo iz ove jevanđelske priče da su neki smatrali da je posljedica grijeha bila uzrok nekog nedostatka i bolesti ili da je taj uzrok bio njegov grijeh i grijeh njegovih roditelja, pa pitaju Gospoda učenici njegovi: ,,Ko sagriješi što je ovaj mladić slijep, da li on ili roditelji njegovi?” A Gospod do tada naepoznatu i starozavjetnoj vjeri i mudracima otkriva novu istinu: ,,Ne sagriješi ni on ni njegovi roditelji, nego [je slijep] da bi se na njemu javilo djelo Božije”. Svaki naš nedostatak tjelesni, svaka naša muka, svako iskušenje nije samo izraz našega grijeha ili grijeha naših roditelja nego uvijek može i treba da se preobrazi u slavu Božiju”.
,,Sve ono što zovemo nošenjem krsta preobražava se u svjetlost i pobjedu vaskrsenja”. – Podsjeća prota Nikola.
U daljem izlaganju on je dao poseban osvrt na paralelu negacije i neprohvatanja i zamjene teza od strane fariseja onog vremena kao i onih koji u današnje vrijeme vještački i zlonamjerno suprotstavljaju religiju i nauku:
,,Danas nas kreatori nekih društvenih tokova ubjeđuju da ovo u šta mi vjerujemo i šta vidimo i osjećamo da je to mračnjaštvo, da je to nešto što je zastarelo, što je srednjovjekovni kult i tradicija i da je to nešto što sprečava napredak i nas kao ljudi i cjelokupnog društva. Naravno, nemaju oni nikakve dokaze za to, ali kao što su se i fariseji ovog vremena iz jevanđelske priče krili iza Zakona i osporavali Hrista i negirali sve ono što je učinio, tako se i ovi danas kriju iza nauke govoreći da vjera i nauka ne mogu ići zajedno”.
Prota Nikola je naglasio da religija i nauka nisu nikada bili u koliziji prosto zato što činjenično i faktički nemaju i nisu isto polje interesovanja:
,,Nauka i religija nikad nisu bili u koliziji. Nikada, zato što nije isto polje djelovanja i interesovanja. Za nauku je važno kako nešto postoji i nauka formira teorije i teoreme koje imaju jačinu dok se god ne otkrije nešto novo. Onda sve ono što smo znali i što se temelji na nauci pada, onda kad se otkrilo to nešto novo. To će reći da je istina nauke relativna. Ali istina vjere je nepromjenjiva zato što je Bog isti i juče i danas i sjutra i mi znamo i osjećamo da nešto postoji i za nas je to suština. Za nas nije bitno kako je Hristos vaskrsao, za nas je važno da je Hristos zaista vaskrsao”.
,,Ovaj slijepac iz jevanđelske priče nije otvorio samo zemaljske oči, on je otvorio oči svoga srca i duše. Ispovijedio je je Onoga koji mu je otvorio oči kao istinitoga Boga i ispovijedio je vjeru u Njega, ova nedjelja i ova jevanđelska priča nisu ništa drugo, nego da nam pomognu da i mi sagledamo svu ljepotu, radost, svjetlost, istinu i pravdu i sav smisao koji nam je do io Gospod naš Isus Hristos”. – poručio je naposlijetku protojerej Nikola Pejović.
Boris Musić
