U životu Crkve srećemo brojne primjere koji pokazuju da Crkva, kada je gonjena, ni u čemu ne biva slabija, već naprotiv, trpljenje nevolja ušvršćuje vjeru i spremnost na svjedočenje. U svakoj epohi, pa tako i u današnjoj, postoje razni pokušaji da se Crkvi naudi, da se ugrozi njeno jedinstvo i naruši njen ugled. Ponekad su ti pokušaji opasniji, perfidniji i zahtijevaju veću budnost i trezvenost da bi se prepoznali, a ponekad su minorni i plod obične ljudske sujete. Tekst Vladimira Veljkovića pod naslovom ”Crkveni nihilizam”, objavljen na sajtu peščanik.net ni po čemu ne možemo ubrojiti u ovu prvu vrstu nasrtaja na Crkvu ali u njemu je autor iznio neke teze koje su u suštini nesmotren pokušaj anti-crkvenog udvorištva i koje se često ponavljaju u pamfletima slične vrste. I zato nije nekorisno iznova ukazati na besmislenost takvih teza, bar zbog osnovne crkvene odgovornosti svjedočenja Istine uvijek i na svakom mjestu, a Istina koju u Crkvi živimo i ispovijedamo jeste ona od koju se razbijaju besmislice dokonih ”publicista”.
Cilj autora članka je, kako sam kazuje, da na osnovu analize Proglasa koji je pročitan na Molebnu za svetinju braka i očuvanje porodice u Podgorici (koji on iz nekog razloga karakteriše kao ”crkveno-politički”) odgovori na pitanje ”da li u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi vjeruju u postojanje univerzalnih i apsolutnih ljudskih vrijednosti.” Dobro bi bilo da nam Veljković odgovori zbog čega smatra da bi odanost ”univerzalnim i apsolutnim ljudskim vrijednostima” kakve ih zagovaraju nosioci savremene neoliberalne ideologije bilo nešto što Crkva bezrezervno mora da poštuje. Jesu li te anti-vrijednosti neka nova dogma koju Crkva po svaku cijenu mora da usvoji?
Karakteristika ponašanja SPC u Crnoj Gori proteklih godina, prema autoru, jeste ta da se ona pozivala na određena ustavna prava koja su joj kao vjerskoj organizaciji zagarantovana, kao u slučaju zaštite njene imovine, ili prilikom ustoličenja Mitropolita Joanikija na Cetinju (kada je zahtijevala da joj se omogući vršenje bogoslužbenog čina), a takođe i kad je opravdano zahtijevala potpisivanje Temeljnog ugovora sa državom Crnom Gorom, u skladu sa Ustavom i zakonima države. Zaista je nemoguće u tome vidjeti nešto sporno, Crkva se pozivala na Ustav ili, bolje rečeno, nije kršila Ustav države u kojoj djeluje kada je nastojala da vrši svoju misiju. Ona time nije, kako to zaključuje Veljković, usvjala neki ”set vrijednosti”, jer Crkva svoj ”set vrijednosti” koji se naziva Predanje čuva i ispovijeda vijekovima. Ne narušavajući odredbe Ustava, ona te predanjske vrijednosti slobodno ispovijeda i njih postavlja u temelj svoje misije i djelovanja.
Prema tome, i Moleban u Podgorici koji je motivisao Veljkovića da iznese svoja zapažanja, jeste upravo to – propovijed Crkve i poziv njenim čedima, pa i onim zabludjelim, na zaštitu i čuvanje porodičnih i bračnih vrijednosti koje su danas naročito na udaru promotera sodomitske ideologije. Crkva i u ovom slučaju poziva na pokajanje i povratak njenom majčinskom okrilju.
Nije tačna ni Veljkovićeva tvrdnja da Crkva nekome nešto zabranjuje. Sloboda jeste suštinski princip crkvenog života. Ona ne zabranjuje ali poziva, brine i traži ”zalutale ovce”, njena misija je da ukaže na to šta je od svega što nam svijet donosi štetno i pogubni, a s druge strane šta je spasonosno i dušekorisno. Crkva nikoga ne napada, niti ugrožava ničija prava, ona ”napada” grijeh. U prirodi njenog svjedočenja jeste upravo Hristova pobjeda i uništenje grijeha te bi svako odstupanje od toga, svako odbijanje da se razobliči grijeh značilo odbijanje učešća u toj Pobjedi.
”Nepriznavanje univerzalnih jednakosti” autor pripisuje i patrijarhu Porfiriju i optužuje ga za ”homofobični govor” na Molebnu koji je u septembru služen u hramu Svetog Save u Beogradu. Međutim, svakoj dobornamjernoj duši jasno je da ono u čemu je Veljković prepoznao homofobičnost jeste pastriski govor kojim je izražen glas Crkve u kontekstu aktuelne propagande sodomitstva. Za taj glas i poziv Crkve mnogi nažalost nemaju uši, bilo da su poklonici savremenih ”setova vrijednosti” poput autora članka na koji se osvrćemo, bilo da su angažovani ”revnitelji” bez elementarne crkvene svijesti. Uprkos tome, glas Crkve odjekuje i riječ njene propovijedi i dalje nalazi put do srca vjerujućeg naroda, a to možda i jeste ono što najviše boli zaštitnike ”univerzalnih ljudskih prava i jednakosti”.
