(Osvrt na tekst Savla Ivanića „Transrodni karakter istorijskog Pravoslavlja“)
Veliki post, koji predstavlja period dubljeg i intenzivnijeg hrišćanskog podviga, podsjeća nas na to da je cjelokupan naš ovozemaljski život zapravo priprema za učešće u novom životu koji je započeo Hristovim Vaskrsenjem iz mrtvih. To podrazumijeva neprestanu borbu sa „starim čovjekom“ u nama, borbu za očišćenje od strasti i grijeha koji zatamnjuju lik Božiji po kojem smo stvoreni. Druga nedjelja Časnog posta posvećena je Sv. Grigoriju Palami za koga se vezuje odbrana isihastičkog predanja, tj. crkvenog iskustva utemeljenog na molitvi, pokajanju i evharistijskom učestvovanju u nestvorenim energijama Božijim. Isihasti su, riječima blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, bili i ostali svjedoci mogućnosti i neophodnosti za čovjeka svakog doba osvajanja božanskog beskraja u dubinama ljudskog srca.
S pravom se, međutim, može postaviti pitanje da li je iluzorno govoriti o isihiji danas, u dobu koje možemo nazvati transhumanističkim. Današnjica, kroz obrasce transhumanizma, donosi jezive pojave, neviđene u istoriji čovječanstva, a koje predstavljaju drski atak na poredak koji je Bogom ustrojen. Na djelu je demonski nasrtaj na temelje hrišćanske antropologije u čijem jezgru jeste biblijska istina o stvaranju svijeta i čovjeka. Posebno mjesto u društvu transhumanista zauzimaju tzv. transdženderisti, čiji su glavni ciljevi: prevladavanje bioloških ograničenja, rodnog dimorfizma, odbacivanje polova i potpuni prelazak na vještačku oplodnju. Potpuno relativizujući načela bioetike u skladu sa svojim potrebama, afirmišući najprije jedan socijalni konstrukt – rod, i odvojivši ga od biloških odrednica, tj. pola, transdženderisti su potom pripadnost rodu i seksualnoj orjentaciji podigli na nivo ljudskih prava. Tako je stvorena tzv. sekusalna manjina a i otvoren širok prostor za njihovo djelovanje.
Da tragika bude veća, u pravoslavnoj sredini se javljaju pokušaji teološkog opravdanja transrodne ideologije. Tako smo imali priliku da na sajtu Teologija.net pročitamo tekst Savla Ivanića pod nazivom „Transrodni karakter istorijskog Pravoslavlja“ u kojem autor nastoji da pokaže kako ideologiju transrodnosti zapravo pronalazimo u istorijskom Pravoslavlju, tj. u svijesti većine pravoslavaca. Ovaj tekst, koji sadrži mnoštvo besmislica, pokazuje zapravo da je bogatstvo i ljepota Pravoslavlja sasvim strana i tuđa savremenim „trans-teolozima“.
Smatramo da je shodno osvrnuti se na sasvim sporne i nimalo dobronamjerne stavove pomenutog Ivanića i ujedno ukazati na to kakav odgovor Crkve treba da bude na izazove koji su pred nama. Daleko bi nas odvelo da nabrojimo sve sporne dijelove kojima obiluje dati tekst, te ćemo se osvrnuti samo na osnovne postavke na kojima autor gradi svoj stav.
Osnovna postavka kojom Ivanić barata jeste tvrdnja Ketlin Stok po kojoj (u okvirima transrodnosti) „intimni osjećaj postaje javna istina i identifikuje se sa istinom u odnosu sa drugima, što je potrebno i zakonski regulisati“. Ova tvrdnja leži u središtu transrodnih zakona koji su u pripremi (među kojima je i Zakon o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja, koji uskoro treba da bude izglasan u Crnoj Gori). Ivanić tvrdi da identične matrice nalazimo i u istorijskom Pravoslavlju, tj. da za većinu pravoslavaca „intimno“ proizvodi istinu. Kao primjer navodi Pričešće jer, kako tvrdi, „u pričešću kao javnom činu Crkve, naš intimni osećaj, naša intima – iako nevidljivi – postaju suštinsko određenje naše ličnosti u odnosu sa Crkvom i sa Hristom: nama se odbija ili dopušta pričešće, suđeno intimom.“ Međutim, ono što Ivanić odbija da prizna jeste to da je Hristos Istina koja ne zavisi od intimnog osjećaja vjernika. U slučaju zabrane Pričešća, intimni osjećaj nije samo osjećaj, već grijeh, te se ovdje radi o pedagogiji Crkve koja kroz određene mjere ili epitimiju priprema vjerne za spasonosno sjedinjenje sa Hristom (u Svetom Pričešću). Intimni osjećaj može da bude osjećaj smirenja koji proizvodi svešteni trepet pred Svetinjom, ali može da bude i gordost koja nije suštinsko određenje ličnosti i njenog života, kako to tvrdi Ivanić, već je nešto što treba duhovno liječiti. Devijacije u životu pravoslavnih hrišćana nisu suštinsko određenje Pravoslavlja, nego su nešto što se rađa po ljudskoj slabosti. U grijesima smo rođeni, ali nije grješnost ta koja čini naš identitet, nego nas upravo ona sprečava da ostvarimo svoj puni identitet kroz pripadnost Tijelu Hristovom. A javno „priznanje intime“ ili, bolje rečeno, ispovijedanje grijehova, jeste put očišćenja i pripreme.
Transrodna ideologija udara u same temelje hrišćanske antropologije i zato je zadatak hrišćana da neprekidno svjedoče istinu o čovjekovom prizvanju i o cilju njegovog postojanja kao dviga ka blagodatnom oboženju. Obezvrjeđivanjem, zanemarivanjem i izopačavanjem onih svojstava koja, saglasno hrišćanskoj antropologiji, čine čovjeka ikonom Božijom, dolazi do degradiranja čovjeka na dvodimenzionalno biće i statističku jedinicu te se sve ono što predstavlja zdravi izraz čovjekovog duha ukida, cenzuriše i uprošćava.
Sabiranje u unutrašnji mir, isihija, moguće je samo kroz vjeru, post, pokajanje i molitvu. To nije pasivnost nego ogromni duhovni napor i borba protiv strasti koje su praizvor cjelokupne ljudske rasijanosti i razbijenosti.Unutrašnji prostori čovjeka koji se osvajaju smirenom molitvom, vrlinskim življenjem i blagodaću Božijom jesu prostor gdje se susreće Bog. Tumačenja koja daje Ivanić su ništa drugo nego zanemarivanje tih unutrašnjih dubina i svođenja čovjekove ličnosti na puki konstrukt sopstvenih emocija.
Jedan drugi Savle je na putu za Damask susreo Istinu i postao Pavle te sav svoj život posvetio služenju Istini. Da je umjesto glasa Božijeg poslušao svoju „intimu“ ostao bi Savle, gonitelj Crkve.
