Vaspitanje djece predstavlja jedan od najtežih problema sa kojima se roditelji suočavaju u današnje vrijeme. U okviru hrišćanskog učenja, vaspitanje djece i mladih je tema kojoj je od samih početaka života Crkve pridavan veliki značaj. Hristos je upravo istakao dječiju čistotu kao uzor za sve Hrišćane rekavši: „Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u Carstvo Nebesko“ (Mt. 18: 3). Na stranicama Novog Zavjeta, naročito u poslanicama svetog apostola Pavla, nalazimo brojne i jasne pouke i savjete o tome kako treba vaspitavati djecu i mlade. Kada rasuđuje o dužnostima tadašnjih episkopa (kojima je u to vrijeme bilo dozvoljeno da se žene i da imaju porodicu) apostol Pavle na prvo mjesto stavlja njihov odnos prema članovima porodice, govoreći da je svaki episkop dužan „da svojim domom dobro upravlja, ima poslušnu djecu sa svakom skromnošću“ (1Tim. 3,4). Zato Apostol strogo osuđuje nemar prema bližnjima, tj. onima koji su nam povjereni na staranje i vaspitanje: „Ako li ko o svojima, a osobito o domaćima ne promišlja, odrekao se vjere i gori je od nevjernika“ (1. Tim. 5, 8). Ispravno odgajanje djece apostol Pavle postavlja i kao jedan od uslova za rukopoloženje sveštenika: „ … Ako je ko bez mane, jedne žene muž, i ima djecu vjerujuću, kojoj ne prigovaraju da su razuzdana ili nepokorna“ (Tit. 1,6). On takođe zapovijeda mladim ženama da vole muževe, da vole djecu, da budu razborite, čedne, kućanice“ (Tit. 2,45), „jer će se žena spasti rađanjem djece, ako ostanu u vjeri i ljubavi i u svetinji sa čestitošću“ (1. Tim. 2, 15). Dakle, „rađanje“ djece ne znači samo biloško rađanje nego podrazumijeva i obavezu da se majka svesrdno posveti vaspitanju djeteta, njegovom rađanju za život u vjeri i čestitosti.
Svaka istorijska epoha je nosila određene izazove i postavljala različite probleme pred hrišćansku pedagogiju ali je hrišćanski, crkveni pristup uvijek zasnivan na nepromjenjivim jevanđelskim istinama koje nikada ne mogu da budu prevaziđene ili zastarjele. Problem nastaje onda kada vaspitači, tj. onima kojima je povjereno vaspitanje djece – na prvom mjestu roditelji, a potom i nastavnici, učitelji itd. – izgube vjeru u mogućnost da se na jevanđelskim principima, hrišćanskom vjerom, molitvom i vrlinama može pobijediti zlo i ono što atakuje na dječije dušu u periodu njihovog uzrastanja. Drugim riječima, problem nastaje onda kada vaspitači zaborave i zanemare silu Jevanđelja i saobraze se duhu ovog svijeta i vremena.
Za pravilno vaspitanje djeteta neophodno je da, po riječima prepodobnog Porfirija Kavsokalivita, roditelji stoje na svetim životnim osnovama, da „miluju djecu molitvom“ i da ih spasavaju svetošću svog života. Prema tome, hrišćansko vaspitanje djece počinje od rasta duhovne svijesti roditelja i jačanja njihove crkvenosti. Govoreći o blagodatnom uticaju Crkve na djecu, Sveti Teofan Zatvornik napominje da nemarnost, odsustvo vjere i neporočan život roditelja obezvrjeđuju sve napore koji se ulažu u vaspitanje djece. Ljubav, jednodušnost i sloga među roditeljima jeste upravo ono što je djeci potrebno.
Roditelji su dužni da djecu vaspitavaju u hrišćanskim vrlinama, prije svega u duhu hrišćanskog smirenja. Međutim, u najvećem broju slučajeva, današnji roditelji svojim postupcima kod djece pothranjuju egoizam te ga na taj način udaljuju od svih životnih vrijednosti. Prirodno čovjekovo stanje jeste smirenje i na njemu izgrađeno shvatanje da „svaki dobri dar“ jeste od Boga i izraz je Njegove ljubavi i milosrđa. Egoizam je upravo suprotnost tome, to je neprirodno i bolesno stanje od kojeg potiče bunt koji djeca ispolje prije ili kasnije. Pogrešna slika koju egoistično dijete o sebi stvori tokom uzrastanja, u jednom trenutku bude narušena i takvo dijete bez blagodatne Božije pomoći nije u stanju da se „pomiri“ sa svijetom u kojem ono nije u centru svake pažnje. Zato je potrebno podizati djecu „u vaspitanju i nauci Gospodnjoj“ (Ef. 6,4), naučiti ih da žive smjerno i jednostavno, da bi shvatili da skromnost i smirenost predstavljaju najveće životno zdravlje.
Dijete je najveći Božiji dar čovjeku za koji je dužan da neprestano blagodari, čuvajući čistotu Božijeg Obraza u djetetu. Obrazovanje, stoga, i znači: obnavljanje obraza (slike, ikone, lika) Božijeg u čovjeku, njegovo razotkrivanje i razvoj. Kako je lijepo zapazio blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, prost narod, nezagađen površnim evropskim racionalizmom, nikada nije zaboravio u svom jeziku to duboko etičko značenje obraza („obraza mi!“ ili „čovjek bez obraza“, „gdje ti je obraz“, „bezobrazan je“, itd.), što znači organsku vezu između obrazovanja i etike, obrazovanja i duhovnog života uopšte. Prema tome, i vaspitanje se definiše kao obnavljanje i oblikovanje čovjeka po Obrazu Onoga Koji ga je stvorio i njegovo pitanje (hranjenje) božanskim dobrima, moralom i duhovnošću.
Djeca će tokom svog sazrijevanja neminovno da upoznaju zlo koje u ovom svijetu ima mnogo oblika i maski. Vladika Nikolaj je govorio da je i potrebno da djeca upoznaju pa i da otrpe zlo, ali da nauče da raspoznaju dobro od zla i da se bore protiv zla u sebi i oko sebe: „Ne sakrivaj od sina, da i zlo ima u ovome svetu svoj visok i temeljit presto, kome se milioni ljudi danonoćno klanjaju. No utvrdi ga u veri, da on ne spada u milione, koji se zlu klanjaju, no da je predodređen za vojnika dobra“. Tako posmatrano vaspitanje nije samo omogućavanje djetetu da stekne određena znanja iz jedne ili više oblasti nego je istovremeno i njegovo spasenje od grijeha, zla i smrti, koje razaraju čovjekovu bogoobraznost.
Borba sa ovim svijetom koji sav u zlu leži (1Jn. 5,19) nije laka i jednostavna. Oko nas je mnogo zla i rugobe od kojih je jedino moguće braniti se Ljepotom i Dobrom – Hristom. Kada nas potresu tragični događaji poput nedavnih u beogradskoj školi „Vladislav Ribnikar“ i Mladenovcu, skloni smo da tragamo za korijenima i uzrocima nesreće. Imali smo priliku da čujemo razne „eksperte“ čije analize su uglavnom u domenu perifernih i sekundarnih uzroka. Međutim, zajednički korijen svih tragičnih dešavanja poput ovih jeste – obezboženost naroda koji postaje lak plijen „sina pogibli“ (2Sol. 2,3).
Naš zadatak jeste da čuvamo istinu Crkve, propovijedamo Jevanđelje, gajimo kod djece ljubav prema istinskim vrijednostima. Sve to zahtijeva duboko preumljenje kod roditelja i svih nosilaca vaspitnog rada. Da bi vaspitanje djece bilo uspješno i zaista bilo vaspitanje blagodaću Božijom, onda i sami roditelji najprije treba da zadobiju blagodat vrlinskim životom, molitvom i pokajanjem. Zato je najsigurnija strategija vaspitanja djece za vrijeme koje dolazi – pokajanje i obnavljanje hrišćanskih načela življenja.
