Opasnu smutnju i nemir stvaraju perfidni napadi na Crkvu koji su skriveni pod plaštom lažne brige za stradajući narod, a čije stradanje je tobože dodatno otežano nebrigom Crkve. Iako se takvim napadima često najbolje odolijeva ćutanjem, ponekad je ipak korisno dati neki direktan odgovor. Kao jedan od takvih ”dušebrižnika” pokazao se g. Dejan Lučić koji se u dvoipominutnom video snimku na njegovom Jutjub kanalu potrudio da što više uvrijedi Crkvu i sveštenike i kroz to pokaže svoje sastradavanje sa niščim i ubogim. Pozivajući na ”zaborav Crkve”, g. Lučić na početku svoje ”besjede” prepričava jedan razgovor sa studentom teologije koga je on velikodušno poučio o sličnosti između fiksnog telefona i sveštenika. Zbunjenom studentu je Lučić, koji sve ovo valjda govori iz brige o unesrećenoj srpskoj djeci i omladini, objasnio kako je sveštenik prevaziđena metodologija komuniciranja sa Bogom i kao takav će, baš kao i fiksni telefon, da ode u zaborav.
U nastavku, Lučić saopštava otkriće da se sve više Srba obraća Bogu direktno, te zato nema potrebu za sveštenikom kao posrednikom, tj. ”vezistom” kako se izražava u pokušaju duhoviti Lučić. Odmah treba reći da sveštenik zaista nije niti treba da bude posrednik između čovjeka i Boga. Jedini posrednik između Boga i ljudi jeste Bogočovjek Isus Hristos Koji je Svojim spasiteljskim djelom oslobodio čovjeka od grijeha i smrti i uveo ga u zajednicu sa Ocem nebeskim. Crkva, kao Tijelo Njegovo, jeste svešteni prostor u kojem vjerujući čovjek (bio on sveštenik ili laik) ostvaruje odnos i svetotajinsko zajedničarenje sa Bogom. Prema tome, osnovna misija Crkve jeste da svakog svog člana privodi ka Hristu i pričešću Tijelom i Krvlju Njegovom, kroz koje vjerujući zadobija spasenje duše i tijela. Ukoliko bi Lučić pokušao da smireno čuje liturgijske molitve Crkve, čuo bi da se ona molitveno brine o svim nevoljnicima, paćenicima, zarobljenicima, beskućnicima… Brine Crkva naročito o najmanjoj braći. Primjer daje Prvojerarh naše Crkve, kao i drugi episkopi, koji je često u posjeti beskućnicima i u druženju sa napuštenom djecom, čime na djelu pokazuje i podsjeća na jevanđelsku zapovijest da se nahrane gladni, napoje žedni, posjete zarobljenici, odjenu nagi (Mt. 25, 30-40). Sve to, a i druge vidove pomoći koje Crkva svakodnevno čini prema potrebitima nije nešto o čemu je neophodno govoriti, a i kad bi sve bilo obznanjeno i saopšteno, pojedinci poput g. Lučića teško da bi to mogli da vide. Budući da g. Lučić zna koliko iznose mjesečna primanja sveštenika, da li takođe zna da li, koliko i na koji način sveštenici pomažu bližnjima? Da li je ikada čuo za jevanđelski poziv ”da ne zna ljevica šta čini desnica”? Morao bi prvo da se upozna sa prirodom crkvene misije i da razmisli prije nego što nadmeno pozove Crkvu „da uradi nešto dobro“!?
U kontekstu teme koju je otvorio g. Lučić, korisno bi bilo podsjetiti ga na surovu i tužnu istinu o prodaji sirote djece, ljudi i ljudskih organa srpskih mučenika sa KiM, za koje nije kriva Crkva ni na koji način, već oni koji uporno žele da otmu ono što nam je najsvetije. A Crkva je ta koja neprestano poziva na NE-ZABORAV naše svete zemlje i naših svetinja koje su paljene i skrnavljene, i osobito se moli za duše svih onih ljudi, žena i djece koji nevino postradaše samo zato što su bili Srbi.
Na kraju, pomoć nesrećnim mališanima kojih, nažalost, ima mnogo u našem narodu, neće doći kroz optužbe prema Crkvi i ”zaboravljanjem sveštenika” već kroz smirenu i pokajničku molitvu jednih za druge i kroz djela milosrđa i dobročinstva. A onima koji žele tako da čine, siguran putokaz može dati upravo Crkva, a nikako nedobronamjerni i anticrkveni dušebrižnici sa Jutjub kanala.
