Pravoslavni sveštenik se u savremenoj pastirskoj praksi suočava sa nizom problema koji zahtijevaju ozbiljan i sveobuhvatan pristup, jer od njihovog rješavanja u velikoj mjeri zavisi uspješnost crkvene misije.
Neophodno je – kroz ukazivanje na određene pojave koje zaokupljuju pažnju i dovode u neodumicu same sveštenoslužitelja a posljedično i njihovu pastvu – pokrenuti širu diskusiju koja bi podrazumijevala razmjenu iskustava parohijskih sveštenika i na temelju crkvenog predanja, svetootačkog i liturgijskog naslijeđa Crkve predložiti način rješavanja problema. Izvjesno je da će u godinama koje dolaze izazovi biti sve kompleksniji, a time i sve veća odgovornost sveštenoslužitelja čiji je primarni zadatak da se stara da „misleni biseri“ svetih tajni ne padnu pred svinje, da ne budu pogaženi i oskrnavljeni (Mt. 7,6).
Kao ilustraciju, pomenućemo određene pojave koje se sreću pri vršenju svetih tajni Krštenja, Vjenčanja i Pokajanja (Ispovijesti), a koje su primjer pogrešne i štetne prakse.
Krštenje
Kada je riječ o Svetoj tajni Krštenja, primarni izvor postojećih problema jesta odsustvo bilo kakvog vida katihizacije. Sasvim su rijetki oni slučajevi gdje se osoba koja želi da se krsti prethodno temeljnije upozna sa osnovama Pravoslavne vjere i učenja Crkve. Pošto je iluzorno očekivanje da bi u dogledno vrijeme moglo da dođe do obnove katihumenata, potrebno je usmjeriti pažnju na katihizaciju nakon obavljenog krštenja, sa ciljem ispravnog ucrkovljenja novoprosvećenih. To predstavlja složen i nimalo lak zadatak, a bez čijeg rješavanja ćemo kao rezultat imati preovlađujuću većinu ”nominalnih” hrišćana koji formalno učestvuju u crkvenim obredima, bez svijesti o potrebi određenog podviga kao neizostavnog dijela izgrađivanja i uzrastanja u Tijelu Crkve. Pojava da jedan hrišćanin ne osjeća nikakvu potrebu za učešćem u evharistijskom životu, a da pri tom sebe smatra ”potpunim” hrišćaninom, vremenom može da preraste u tragični rascjep između hrišćana i Crkve. Krštenjska blagodat ne djeluje mehanički i nezavisno od čovjekove volje već je potrebno da se umnožava kroz lični slobodan podvig. Zato je dužnost sveštenika da pojmi i prihvati odgovornost za onoga koga je krstio, vodeći ga putem njegovog ucrkovljenja. A to ucrkovljenje biva prevashodno kroz svetu tajnu Evharistije. Pošto nisu mnogo česti primjeri krštavanja u okviru svete Liturgije, neophodno je da se novokrštenom, odnosno roditeljima i kumovima novokrštene djece, ukaže na veliku važnost Svetog Pričešća neposredno nakon Krštenja. Danas je, nažalost, preovlađujući broj onih koji nakon Krštenja ostanu nepričešćeni.
Ono što takođe dovodi do devijantnog stanja jeste nepropisno obavljena tajna Krštenja. Svaki sveštenoslužitelj je dužan da se preispituje u kolikoj mjeri poštuje poredak svake svete tajne koju vrši. U kontekstu tajne Krštenja, pastir je dužan da doprinese prevladavanju anomalija koje se sreću u praksi, kao npr. krštavanje ranije osvećenom vodom, izostavljanje molitava zaklinjanja itd.
Dakle, potrebno je u doglednom roku sprovesti pokušaj ustanovljenja određenog vida katihizacije, a do tada je potrebno da pastiri predano rade na ucrkovljenju novoprosvećenih, sa ciljem da shvate da je njihov ulazak u Crkvu kroz Krštenje samo otvorio put kao svetotajinskom životu u njoj. Budući da su danas velika većina krštavanih mala djeca, potrebno je raditi na izgradnji crkvene svijesti kod njihovih roditelja, kako bi oni pojmili značaj i smisao svete tajne Krštenja kao novog rođenja, a ne samo kao dekora proslave prvog djetetovog rođendana. Jedan od prijedloga u tom smjeru bi mogao da se tiče obnove drevne prakse sabornog krštenja na velike praznike. Period posta koji prethodi veliki praznicima bi bio najpogodnije vrijeme za katihezu onih koji se spremaju za prosvećenje. Na taj način bi novokršteni, budući da bi krštenje bilo vezano za liturgijsku proslavu praznika, bili pričešćeni Tajnama Hristovim neposredno po krštenju. Prof. Jovan Fundulis je smatrao da bi se krštenja, dok se ne stigne do željenog ideala, mogla grupisati mjesečno ili možda i sedmično (na jedno zajedničko, nedjeljno krštenjsko sabranje). Da bi se mogli napraviti prvi koraci u tom pravcu, potrebno je da sveštenoslužitelji kroz katihizaciju objasne narodu da je krštenje Sveta Tajna koja ima svoju crkvenu i sabornu dimenziju, a nije individualan niti usko porodični čin.
Vrlo je važno i pitanje motiva za krštenje. Jasne su kanonske odredbe koje određuju pravila prijema i pripreme ljudi za krštenje i potom za hrišćanski život u Crkvi. Prvi i osnovni motiv treba da bude želja za novim rođenjem i životom u Hristu. U praksi, međutim, vidimo da su motivi sasvim drugačiji i često sasvim trivijalni, te se krštenje shvata tek kao jedna obaveza neophodna za sticanje mogućnosti kumovanja na vjenčanju, ili kao pokušaj da se ukloni neka trenutna fizička slabost, da se ostvari neki „životni napredak“ i sl. Stoga je važno znati i učiti narod da narušavanje crkvenih pravila i savjeta koji su utemeljeni u vijekovnoj praksi dovode do izvitoperenja cjelokupnog crkvenog života nakon krštenja. Jer, onaj koji je, nakon svetootajinskog učlanjenja u crkvenu zajednicu prekinuo i izgubio blagodatnu zajednicu s Bogom, teško više može da se nazove punopravnim članom Crkve. Zato Sv. Grigorije Palama kaže: „…ako mi prije izabiramo život u grijesima, ni božansko Krštenje, ni božanske Tajne koje slijede za njim neće nas izbaviti od vječne osude“.
Tajna braka
Slično je stanje i kada je u pitanju sveta tajna braka. Većina mladih koji danas stupaju u crkveni brak gotovo da uopšte nemaju svijest o smislu i značaju ove svete tajne. Razlog tome je na prvom mjestu izostanak temeljnije pripreme, nepoznavanje osnova hrišćanske vjere (kao posljedica neucrkvljenosti), te odsustvo predbračne pouke mladencima od strane njihovog sveštenika.
Zato vidimo da su mladenci više zaokupljeni izborom „najljepše lokacije“, uređivanjem spoljašnjeg dekora, svadbenog protokola i raznih drugih stvari, a svetinja u koju stupaju i koja ih čini simvolima veze između Hrista i Njegove Nevjeste-Crkve je zanemarena. Na kome je odgovornost? Prije svega na nama sveštenoslužiteljima. Neophodno je, dakle, buduće mladence pripremiti za svetu tajnu braka. Veliki broj onih koji žele da se vjenčaju već žive zajedno tako da je poželjno savjetovati ih da period koji predstoji do vjenčanja provedu dolično, tako što će intenzivirati svoj crkveni život, sa sviješću da njihov bračni život počinje tek od dana vjenčanja, a sa njime i punoća njihovih duševnih i tjelesnih odnosa. Tako bi se pripremili, ili da prime svetu tajnu Pričešća na Liturgiji u okviru koje bi bilo vjenčanje ili dan prije ili poslije vjenčanja, zavisno od toga kada će biti služena Liturgija. Dakle, onda kada se brak doživljava na način drugačiji od onoga koji ga čini ikonom Hrista i Crkve, tada se pojavljuju anomalije i zanemaruje se istinski smisao svete tajne.
Svjedoci smo i sve većeg broja razvoda crkvenih brakova. To je upravo plod izostanka pripreme za brak, kao i nespremnosti za žrtvu, trpljenje i kroz to izgrađivanje u bračnoj svezi koja i treba da bude ostvarenje istinske ljubavi i hrišćanskog predavanja sebe drugome. Srećemo slučajeve gdje jedan od bračnika zahtijeva razvod crkvenog braka, sa krajnje trivijalnim razlozima. Uostalom, pravi razlog koji se krije iza svih tih „nepremostivih“ prepreka jeste neosjećanje braka kao svetinje, kao svete tajne, i odsustvo ljubavi, požrtvovanja i savladavanja svog ega. Shodno Gospodnjoj zapovijesti da „što je Bog sastavio, čovjek da ne rastavlja“, Crkva je ustanovila pravilo da je razvod braka dopustiv samo u slučaju tjelesne i duhovne smrti jednog od supružnika. Dakle, ne postoji sporazumni razvod crkvenog braka. Imajući to u vidu, a s obzirom na sve učestalije zahtjeve za razvod, potrebno je preduprijediti ili bar pokušati umanjiti mogućnost takve pojave, tako što će onima koji stupaju u brak biti predočeno šta znači ova velika svetinja. A za to nije dovoljan jedan razgovor, već temeljnija priprema koja treba da se odvija u svetootajinskom okviru i u što je moguće dužem vremenskom periodu.
Pokajanje i ispovijest
Osnovni momenat koji treba naglasiti u vezi tajne pokajanja i ispovijesti jeste da to nije individualan čin, nego se tiče Crkve kao zajednice. Nisu bez razloga Oci Crkve pokajanje nazvali drugim krštenjem. Međutim, kršteni hrišćanin tokom cijelog njegovog života ostaje podložan grijehu, te griješeći dolazi u sukob sa Crkvom, tj. sa Bogom Koji prebiva u Crkvi Njegovoj. Na taj način on dolazi u stanje u kojem je bio prije primanja krštenja ali ne gubeći, pri tom, mogućnost da se, kao bludni sin, podigne iz grjehovnog blata i vrati Ocu. Zato je povratak Crkvi kroz pokajanje onoga koji se grijehom od nje udaljio čin koji se tiče ne samo njega kao pojedinca, nego same Crkve kojoj pripada: „ako li strada jedan ud, s njim stradaju svi udovi; a ako li se jedan ud proslavlja, s njim se raduju svi udovi“ (1 Kor 12,36).
Ta povezanost Crkve i njenih članova ukazuje na to da je tajna ispovijesti i pokajanja neraskidiva od Svete Evharistije. Brojni liturgijski tekstovi sadrže molitve „za one koji se kaju“, iz čega postaje jasno koliko je doživljaj ispovijesti kao nečega sasvim ličnog i nečega što se tiče samo tih nekoliko minuta razgovora sa ispovjednikom, pogrešan i stran crkvenom doživljaju ove svete tajne. U praksi najčešće srećemo odsustvo poimanja neophodne veze između ispovijesti i Evharistije. Treba naglasiti da ta veza ne podrazumijeva ispovijest kao neizostavan i obavezan uslov za pristupanje Pričešću, nego znači da tajna ispovijesti dobija smisao u kontekstu Evharistije, u kojoj se kroz Pričešće Tijelom i Krvlju Hristovom sjedinjujemo sa Bogom „na otpuštenje grjehova“, tj. stičemo izmirenje sa Njim. Zato se u razrješnoj molitvi koju sveštenik čita na ispovijesti, kaže: „ … izmiri ga sa svetom Crkvom Tvojom, u Hristu Isusu Gospodu Našem…“. Nasuprot tome, veliki je broj onih koji ispovijest doživljavaju kao neku vrstu savjetovališta ili, rečeno modernim rječnikom, life coaching-a. Drugim riječima, ispovijest se doživljava ne kao put ka izmirenju sa Crkvom i obnovi života u Hristu, već kao sredstvo za sticanje „duševnog mira“, savjeta i smjernica u pogledu životne svakodnevnice odvojene od Crkve i njenog svetotajinskog ambijenta.
Poražavajuće je to što se na sličan način poima i Tajna Pričešća. Nerijetko se dešava da na velike praznike (Božić, Vaskrs) pojedini vjernici, u boljem slučaju, dođu na sam kraj liturgije, a često i sat ili više vremena nakon završetka liturgije, sa željom da se pričeste. Iz toga se zaključuje da oni Tajnu Pričešća doživljavaju ne kao saborni, crkveni čin, koji predstavlja središte praznovanja već isključivo kao nešto individualno i kao neki „eliksir“ koji je dostupan tokom čitavog tog dana, a sveštenik je taj koji je dužan da im ga u željeno vrijeme preda. Zato je u tom pogledu neophodna edukacija naroda, da bi shvatili da je pričešće kruna njihovog crkvenog života, i da je to prevashodno eklisiološki, saborni čin, potvrda pripadnosti konkretnoj crkvenoj zajednici, kao i to da sjedinjenje sa Bogom u Svetom Pričešću nije sredstvo za ”duhovni napredak” nego smisao i centar crkvenog hrišćanskog življenja.
Navedene pojave su samo jedan dio anomalija sa kojima se susrećemo u savremenoj pastirskoj praksi. Odgovornost crkvenih pastira je da na njih ukažu i doprinesu njihovom prevladavanju. Sve to zahtijeva veliki trud i, prije svega, saborni podvig koji će dati prave plodove samo ako se pravovremeno i na pravi način pristupi rješavanju problema.
