– Šta znači Vidovdan u srpskom narodu?
Vidovdan je dan sjećanja na veliku žrtvu ljubavi, žrtvovanja samih sebe, da bi se odbranili bližnji, crkve, svetinje tvoje zajednice, od najezde i okupacije do tada malo poznate, a jake, otomanske vojne sile. Veličina žrtve junaka Kosovske bitke je utoliko veća, ukoliko nam je iz istorije, ali i iz narodne poezije, poznat nesrazmjerni odnos turske i srpske vojske. Uprkos toj nesrazmjeri, vojnici Svetog kneza Lazara, u Kosovskom boju, svjesno su žrtvovali svoje živote, svjedočeći da vjeruju u neku veću vrijednost od sopstvenih prolaznih zemaljskih života. Iz perspektive Crkve, ta žrtva je hristolika (nalikuje na Hristovu i njome je inspirisana), a uopšteno istorijski i kulturno gledano, Evropa i cio svijet znaju za žrtvu 300 Spartanaca kod Termopila, i ja ne vidim niti jedan razlog da se sa podjedankim divljenjem i razlozima, ne gleda na veličinu ljudske žrtve u obje te istorijske prilike, ako već nekima danas nedostaje razumjevanje i poštovanje prema hrišćanskom aspektu Lazareve i Miloševe žrtve.
– Može li kosovska etika, zasnovana na pravednosti i zaštiti slabijeg, biti ujedinjujući faktor u društvu, a ne izvor polarizacije i podjela?
Kosovska bitka je i 28. juna 1389, podjednako bila izvor kako narodnog ujedinjenja, tako i velikih podjela, pa čak i izdaje. Ako Hristova žrtva na Golgoti nije mogla, bar toga dana, da ujedini ni sve apostole, a kamoli sve građane Jerusalima, bolju sudbinu nije mogla da ima ni Lazareva žrtva, koja je apsolutno željela da sljeduje Hristovoj Golgoti i Hristovom vaskrsenju. Mi danas, Bogu hvala, ne moramo da imamo tako strašan izbor žrtvovanja golih života, da bismo branili svoje svetinje. Vjerujem, da postoje i drugi načini. Ali je dobro da se svi pojedinačno i kolektivno ispitamo pred nadahnućem Kosovske bitke i žrtve kosovskih junaka, kako bismo i mi postali udioničari njihove pobjede. Ne treba da se ujedinimo naslijepo, bez promišljanja, bez kritike i preispitivanja samih sebe. Neophodno je proći i kroz krizu i kroz polemiku, pa ako – poput Boška Jugovića iz narodne pjesme – nađemo preče razloga za žrtvu nego za sopstvenu korist, onda ćemo biti ujedinjeni sa Hristom i Njegovom dubokom čovjekoljubivom žrtvom, a razjedinjeni od grijeha i sebičnosti.
– Istrorijska Crna Gora Petrovića građena je na kosovskoj misli. Kako je došlo do toga da se ta vertikala danas u dijelu javnosti percipira kao nešto tuše i uvezeno?
Nije novo da čovjek postane otuđen od svoje prošlosti i svog kolektivnog identiteta. To nije samo slučaj u jednom dijelu crnogorske javnosti, nego toga ima svuda po svijetu. Ako danas katedrale u Ulmu, Kelnu i Strazburu stoje prazne ili se koriste isključivo za održavanje koncerata, onda nam postaje jasno kako dio naroda u Crnoj Gori svoju sopstvenu prošlost smatra praznom kategorijom, koju tek treba ispuniti novim sadržajem. Ali kao što je to sa stanovišta građanskih sloboda legitimno, tako je jednako legitimno da se sopstvena tradicija čuva i obnavlja, u duhu predaka koji su prošli životnim i duhovnim putem, kojim i mi – po izboru slobodne volje i duboke intimne želje – želimo da pređemo. U tom izboru da ne zaboravljamo sopstvenu tradiciju, jednako smo pozvani da naše neistomišljenike ne vrijeđamo, da im se ne rugamo, i da u suživotu sa njima, nastojimo da razumijemo njihovo odricanje od tradicije. Uvjek ostaje otvoreno pitanje ko će kome ubjedljivije posvedočiti razloge (ne kažem ko će koga argumentima i riječima ubijediti, nego kažem: životom posvejdočiti) svoje odluke: da li nastaviti putem vjekovne tradicije ili tražiti nove, pa čak i potpuno različite sadržaje. Evropa i svijet žive tu i takvu krizu, i čini mi se da upravo u ovom našem vremenu možemo vidjeti kako se narodi Evrope vraćaju sopstvenim duhovnim i kulturnim izvorima, ili bar pokazuju povećano interesovanje za njih.
– Da li je kosovska ideja u Crnoj Gori bila samo pokretač oslobodilačkih ratova ili je imala dublju ulogu u očuvanju moralnog zakona među plemenima?
Ona je u Crnoj Gori bila i jedno i drugo, pa i više od oboje. Da je bila pokretač oslobodilačkih ratova vidi se iz teksta ”Gorskog vijenca”, iz pisama mitropolita Danila i pjesama Svetog Petra Cetinjskog, vidi se iz Obilića medalje i Obilića poljane na Cetinju, kao i iz opširne usmene narodne tradicije. Da je bila čuvar moralnog zakona vidi se iz teksta Stege Svetog Petra Cetinjskog, koji Crnogorce opominje primjerom kosovske izdaje. Ali je, preko svega toga, ideja kosovske hristolike žrtve bila duhovna vertikala, koja je narodu predstavu o Carstvu nebeskom (”blago tome ko dovijeka živi”) učinila opipljivom, a brojne crnogorske žrtve u borbi za slobodu – veoma smislenim.
– Kako Crkva i verni narod u Crnoj Gori danas balansiraju između političke realnosti zvaničnog priznanja Kosova i one neprolazne zavjetne vrijednosti?
Onako kako je balansirao sin Svetog kneza Lazara, takođe Sveti Stefan Lazarević, koji je radi očuvanja opstanka svog naroda i narodnog obraza, bio spreman da ponekad žrtvuje sopstveni, stajući formalno na stranu ubice svoga oca, a protiv zapadno-hrišćanskih vojnih koalicija. Naravno, danas nije situacija identična, ali naglašavam da je Crkva takvog čovjeka, i velikog junaka, s pravom kanonizovala, te da ni mi današnji, u realnom životu nijesmo u prilici da jasno razdvojimo crno od bijelog, kada je u pitanju državna i međudržavna politika – kada već pitate o priznanju tzv. Kosova.
– Kako mlađe generacije u Crnoj Gori danas doživljavaju Kosovo- kao političku temu sa društvenih mreža ili kao živu emociju prema svetinjama?
Ima naravno, i jednog i drugog. Količinski, kvantitativno reklo bi se da sve ode na društvene mreže, ali mi koji manje po njima visimo, u prilici smo da vidimo realnost mimo tih simuliranih zajednica: pune crkve i manastire na Vidovdan, puno mladih ljudi koji, recimo, poste Petrovski post (unutar koga najčešće proslavljamo Vidovdan) i koji često idu na hodočasnička putovanja na Kosovo i Metohiju. Drugim riječima, možda nikada kao sada, naša omladina nije na ispravniji način, onaj liturgijski bogoslužbeni, doživljavala Kosovski zavjet, kao što ga doživljava baš danas.
– U čemu se danas ogleda naš lični, svakodnevni „kosovski boj“ i šta je ključna poruka Vidovdana za CrnuGoru u 21. vijeku?
Kosovski boj, ako je nadahnut Hristovom žrtvom, a jeste nesumnjivo – onda se on ne vodi uvjek i samo na bojnom polju istorije, nego i na ličnom polju duhovnog pregalaštva. ”Domovina se brani lepotom, čašću i znanjem” glasi stih jedne od najljepših i najistinitijih pjesma na lijepom srpskom jeziku. Pa ako je pjesnik Ršum u pravu, onda je ”kosovski boj” i u odnosu prema bližnjem, prema roditeljima, prema komšijama… spremnost da žrtvujemo sebe radi drugih. A i u pogledu naših kosovsko-metohijskih svetinja, nije naš zadatak da pođemo tamo i samo mašemo srpskim zastavama i napjevamo se srpskih pjesama, nego da odemo u miru i pitamo kako i koliko možemo da pomognemo tamošnjim Srbima, a kako i koliko da budemo dobri gosti i susjedi većinskog albanskog naroda? Što češće i mirnije tamo idemo, to će biti više prilike da nas i Albanci upoznaju, i da vide koliko nama znači ono što je u njihovom komšiluku. A kako će nas upoznati i Albanci i Srbi sa Kosova i Metohije, ako mi tamo, u današnjoj eri unapređenog saobraćaja, ne idemo?
– Kako objašnjavate suštinsk razliku između „kosovskog mita“ kao epske zaostavštine i“kosovskog zavjeta“ kao hrišćanskog izbora Carstva nebeskog?
Razlike su samo formalne, one koje se tiču umjetničkih i bogoslužbenih oblika iskazivanja. Suštinski, i kosovski epski ciklus, i današnju umjetnost inspirisanu Kosovskim zavjetom, kao i duhovno nadahnuće Lazarevim izborom Carstva Nebeskog, sve njih nadahnjuje isti duh Hristovog jevanđelja.
Izvor: NIN
