U nedjelju po Vozdviženju časnog i životvornog krsta – 18. po Pedesetnici, u Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici Svetom liturgijom je načalstvovao protojerej-stavrofor Igor Balaban.
Sasluživali su protojereji-stavrofori Dalibor Milaković i Predrag Radosavljević, paroh niški i starješina Hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Nišu, klirik Eparhije niške, protojereji Miladin Knežević, Branko Vujačić i Nikola Pejović, kao i đakon Vedran Grmuša.
Nakon pročitanih začala iz Apostola i Svetog jevanđelja, sabranima se obratio načalstvujući protojerej-stavrofor Igor Balaban.
Tumačeći Gospodnji ulazak u lađu Simona Petra i udaljavanje od obale, otac Igor je ukazao na potrebu da se čovjek odmakne od meteža svakodnevice kako bi mogao da čuje Božju riječ. Primanje Gispoda Isusa Hrista u lađu sopstvenog srca, naglasio je, oslobađa čovjeka straha i otvara mu drugačiji pogled na život:
„Ne može čovjek u metežu ovoga svijeta, u ovoj gunguli u kojoj živimo, ne može dobro da vidi, niti da čuje, niti da kaže, niti da misli božanske riječi, misli i djela da čini takva. Može samo kad se malo odvoji. E, tako se Gospod odvojio da nam pokaže kako možemo da činimo i da mislimo na Njegov način, da radimo to hristoliko, hristopodobno, kao On, da budemo slični Njemu.”
Govoreći o neuspješnom noćnom ribolovu apostola, prota Igor je prepoznao sliku čovjekovog traganja za ispunjenjem i izobiljem. Upozorio je da želja za neprestanim sticanjem lako postaje životni lavirint, jer čovjek, bez obzira na to koliko ima, uvijek može željeti još više. Nasuprot tome, povjerenje u Gospodnju riječ donosi blagoslov koji prevazilazi lične potrebe i postaje dar i za bližnje:
„Kad se u Gospoda uzdamo, toliko se ispunimo blagoslovima, da imamo da nam pretekne, da imamo i drugima da damo, a ne samo sebe da ispunimo. Nekad je taj blagoslov, i to može da bude blagoslov, kad nekome Gospod da izobilje i ovo, zemaljsko, pa ga on zna lijepo i pametno s drugima podijeliti. Ali vidite šta rade ovi ribari. Jeste čuli na kraju, ponekad taj stih nekako potpuno izostavimo: sve ono što su ulovili, kad su izašli na obalu, kaže jevanđelist — zato treba pažljivo čitati svaku riječ Svetoga pisma — kaže jevanđelist: ‘Ostaviše sve i odoše za Njim.’”
Otac Igor je objasnio da su apostoli ostavili upravo ono za čim su do tada tragali, jer su u Hristu prepoznali nešto neuporedivo dragocjenije od samog ulova. Prepoznavši Njegovu blagoslovenu riječ i Božje djelovanje, pošli su za Njim sa vjerom, iako još nijesu u punoći razumjeli tajnu Njegove ličnosti.
Nadovezujući se na pročitane riječi iz poslanice Svetog apostola Pavla, prota Igor je istakao da dobra djela treba da izviru iz ljubavi prema Bogu i bližnjima. Čestitost i vrlinski život jesu neophodni, ali njihov smisao ne smije biti u isticanju sopstvene pravednosti, gordosti ili nadmoći nad drugima:
„Možemo čuda čudesna, djela da tvorimo na ovome svijetu, svašta da činimo i da nas ljudi smatraju pravednima i dobrima i čestitima. Sve je to dobro i korisno i sve to treba i da činimo i da budemo takvi, ali sve to treba činiti u ime Božje, a ne u ime sebe i svoje gordosti i svoje nadmenosti, što je nama ovdje, na ovim prostorima, kao što dobro svi znate, i te kako svojstveno.”
Posebno je upozorio na opasnost svođenja duhovnog života na mehaničko ispunjavanje obaveza, kao da post, ispovijest i dolazak na bogosluženje sami po sebi daju čovjeku pravo da od Boga zahtijeva carstvo nebesko. Odnos sa Gospodom, poručio je, počiva na ljubavi i povjerenju, a ne na računici o ispunjenim dužnostima:
„Kao što je roditeljska ljubav bezuslovna, tako je i božanska ljubav bezuslovna. Ali kao što imamo povjerenje prema roditeljima da i kad nam nešto nije jasno, pa nas kazne kad smo djeca, mnoge nam stvari nisu jasne. E, tako sa vjerom treba da pristupimo i Gospodu i da kažemo: ‘Dobro, evo, ne razumijem sve, možda, ali pristupam sa vjerom. Prepuštam se Tebi, Gospode, a ne svojim snagama i svojoj moći, nego se Tebi prepuštam.’”
U završnom dijelu besjede, tumačeći Hristov poziv na nošenje krsta, otac Igor je pojasnio da krst nije ono samo veliko i svima vidljivo stradanje. Svako nosi i teret sopstvenih slabosti i grijeha, a borba sa njima — bilo da je riječ o ogovaranju, ružnim riječima o drugima ili drugim strastima — pripada čovjekovom dvigu na putu ka Gospodu:
„Sve te male stvari — nemojte misliti da samo veliko stradanje predstavlja krst, iako je to izuzetno teško ponekad. Ali i ove male stvari su naš svojevrsni krst. I nosite časno i te svoje krstove tako što ćete ih uzeti na pleća i prepustiti se Gospodu da nas iscijeli od stradanja toga. Jer svaki taj grijeh koji činimo je stradanje, stradanje pred Gospodom. I da molimo Gospoda da nas iscijeli od svega toga, da molimo Gospoda da nam dometne u srca naša vjere.” – poručio je na kraju svog obraćanja protojerej-stavrofor Igor Balaban.
Tekst, foto: Boris Musić
