SVETOSAVLJE U PJESNIČKOM ISKAZU SLOBODANA ČUROVIĆA
Umjetnost riječi u poeziji Slobodana Čurovića sastoji se u tome da su to stihovi ili slavoslovlja božanskim svjetloslavnim domovima, stanovima kojih su se udostojili znameniti prosvetitelji i spasioci roda srpskog: Sava, Simeon, Simon, Vladislav, Dragutin i Milutin- ktitori, Stefan Dečanski, Lazar, Pajsije i Avakum – mučenici, monahinja Jefimija, Stefan Visoki i Njegoš – pjesnici.
Dvorovi i domovi srpskih kraljeva i careva, mučenika i pjesnika su, po Čuroviću, znamenite kuće naše zavičajne bitnosti. To su krasni gradovi nalik Nebeskom Jerusalimu koji su se uzvisili do prestola Božijeg. Manastiri: Hilandar, Studenica, Žiča, Gračanica, Pećka patrijaršija, Ravanica, Piva, Morača, Ostrog, Lovćenska kapela, hram sv.Save na Vračaru i bezbrojne srpske zadužbine širom svijeta su, kako on kaže, vidjelnici našeg postojanja. Drevni starozavjetni proroci koji su proricali dolazak Hristov na zemlji, koji su bili vidjelnici jevrejskom narodu, čekali su grad koji će doći, carstvo koje bi imali da bi slavili Istinitog Boga slobodno. Čurović, povodom ovakvih opšteljudskih stremljenja, ima jednu svoju riječ – datumnik, to je pojava dana kojim se ulazi u vječni život; to je ljubovidnost da se vjekuje vo vjeki vjekov. Stremljenja Setosavskih gradova i epoha kroz srpsku istoriju, po Čuroviću, su dosijala do Nebeskog carstva Hristovog, ali su nadanja i vjerovanja Srba od strane bezumilaca i bezstidilaca (izrazi Slobodana Čurovića) vrlo često bivala zamračivana i zasijecana besomučno od strane svakakvih zulumćara bjelosvjetskih.
Nasleđe svetog Save u slučaju srpskog naroda je jedna perspektiva koja je spasonosna u smislu pobjede dobra nad zlom, spasonosna u smislu da se istraje u dobru ma kakvi udari bili. Na tragu toga, Njegoš piše Gorski vijenac i pjeva: neka bude što biti ne može. Zavičajna bitnost nije samo odbrana zemaljskog praga, već je to pravo na nebesko stanovanje. Jedan savremeni mislilac u svom spisu Pjevanje i mišljenje pjesnika je zadužio da doprinese nebeskom stanovanju čovjeka. Previše je duhova koji se staraju o zemaljskom stanovanju. Čak je izbjegavao da svjetske gradove naziva stanom. Smatrao je da su to većinom, prije skloništa ili staništa. Borba ratovi za stanište – to je kada nastane previše bezumilaca i bezstidilaca. Čurović u svojoj pjesničkoj umjetnosti uistinu objavljuje kako može i valja da pjesnički stanuje čovjek.
Za Njegoša kaže vatrenik svetlojavlja. Njegoš pjesnika upoređuje sa ognjenim duhovima koji su blizu Tvorca i dolijeću hitro povodom svjetlojavlja. Riječ svjetlojavlje i mnoge slične u njegovim spisima su doprinos ljepoti srpskog jezika. Pjesnici su obdareni da ukrase i obogate jedan jezički sistem. Čurović je i branilac srpskog jezika od bezumilaca i bezstidjelaca. Bori se obraćajući se svetom Savi. Javlja mu i piše pjesmu Nebeski princ : Tvoja Liturgija nikada ne prestaje. /Ti vidiš sveče i plačeš sa strane / Kako se sinovi Tvoji Krstu kane. Pjesmom Svetosavnik objavljuje: Svaka njegova i pepela zera /naš je vidionik i naša mjera./ Naša putanja i naše dveri /zalud reže i nasrću zveri./ Nas čuva Sava, sr(b)ski sjajnik/ Rastko što bješe , vječno Svetosavnik. U pjesmi Sr(b)ski vječni dan piše za Savu: Pred kapijom vječnosti ti stojiš/ Zbog nas Savo, svijetliš i postojiš.
Poetika Slobodana Čurovića ima molitvenu dimenziju u smislu psalmopojanja. Raniji srpaki pjesnici su svakodnevno čitali Psaltir i to se poznaje po tome kako su i sami pjevali i stihoslovili. Njihovo stihoslovlje nastavlja i veliča u svom stvaralaštvu i Slobodan Čurović. Njegovi stihovi posvećeni Njegošu prebogati su psalamskim duhom. Psaltir se kroz sve katizme bavi i proniče u tragiku ljudskog života. U Psaltiru imamo strašnu osudu bezumlja ljudskog i narodnog, osudu bezbožništva i idolopoklonstva, osudu sabora nečastivih i bezakonih. David se u psalmu 34 moli : Gospode, budi suparnik suparnicima mojim; udri one koji udaraju na me./ Neka se raduju i vesele koji mi žele pravdu i govore jednako: Velik je Gospod, koji želi mira slugi Svojemu. Čurović stihove povodom vladike Rada slično Psaltiru klasifikuje u katizme sa istaknutim naslovima: Oburdani Njegoš, Njegoševo otrgnuće u svesvjetija, Noć stidnija vijeka, Noć crnja vijeka, Noć grđa svijeta, Prezirući ljudsko ništavilo. On kaže da razumjeti Njegoša znači: nad bezdanima promisli dvoriti i ko vječito hoće da živuje mučenik je ovog svijeta. Mučeništvo kao tema isplivava u Čurovićevoj poeziji naročito u stihovima o Njegošu. On ukazuje na posmrtno mučeništvo pisca Gorskog vijenca.
Zavjetnu crkvu na Lovćenu, gdje je želio da se sahrani, srušili su mu bezumnici i bestidnici. Pominjući Lovćensku kapelu, Čurović doprinosi da se ona ponovo sazida i ukrasi planinu koja je sada zasječena i unižena. Sve planine imaju svoje vrhove i krstove, a Lovćenski visovi morali su biti zatupljeni zbog faraonskog spomenika koji je bio prikladan samo trenutnim ideologijama. Lovćenska kapela je bila prikladana svjetlojavlju, podsjeća nas uvijek svaki pjesnički stanovnik svjetloslavnih domova od Studenice i Hilandara do Cetinjskog manastira iHrama sv. Save na Vračaru. Svjetlojavlje je osnovna riječ Čurovićeve poezije. Svjetlojavlje je i ime za Hram Hristovog Vaskrsenja u kojem je sahranjen blaženopočivši mitropolit Amfilohije, koji je tokom svog arhijerejstva stalno pozivao da se Lovćenska kapela na zaboravlja. Zahvaljujući tome, podignuto je u novije vrijeme u mnogim mjestima više crkvica nalik Lovćenskoj kapeli. Čitajući Čurovićevu poeziju, saznajemo o Lovćenu da je ćemer boje bijele i da je samo za one cijele a ne za osakaćene. Sve su sile mrtve i ništavne za onoga koji pravo misli , kaže, na kraju svojih katizmi o svetom Savi i Njegošu, Slobodan Čurović.
Poezija kojom nas daruje Čurović recitovaće se , vjerujemo, sve češće; učiće se napamet ovi poletni i uvijek aktuelni stihovi. Čestitke Slobodanu za svo pregalaštvo u književnosti, za sve knjige koje je napisao – da bi doprinio svjetlojavlju koje svi cijenimo i koje čuvamo i volimo, jer nas na to podsjeća i pjesnik Čurović.
Riječ na promociji knjige „U vrijeme ovo“ autora mr Slobodana Čurovića u utorak 12. marta 2024. godine u Plavoj sali u Srpskoj kući u Podgorici.
(Autor je paroh podgorički i profesor Cetinjske bogoslovije)
