Besjeda održana u hramu Svetog Vaznesenja Gospodnjeg na Toploj u Herceg Novom na Tominu nedjelju 2022. g.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Hristos vaskrse! Vaistinu vaskrse!
Evo nas, braćo i sestre, i draga djeco, u prvoj nedjelji po Vaskrsenju Hristovom, takozvanoj Nedjelji antipashe ili obnovljenja, tj. Nedjelji podobnoj Pashi u kojoj se dodirom samih krsnih rana Hristovih rukom Sv. Apostola Tome obnavlja i njegova i naša vjera i sam dan Hristove pobjede nad silama adskim, nad smrću, grijehom i đavolom.
Ove Tomine nedjelje čitamo na Sv. Liturgiji čudesno jevanđeljsko svjedočanstvo apostola Jovana, koje nam pokazuje koliko je važna naša vjera, ne prosto kao vjera u bilo šta, nego vjera u Gospoda i Spasa našega Isusa Hrista, Sina Božijega i Sina čovječijega, u Hrista Raspetoga i Vaskrsloga iz mrtvih, Onoga „jedinoga Bezgrešnoga“ koji je, ponijevši sve naše grijehe, radi nas i radi našega spasenja bio razapet na Krstu i vaskrsao i čije vaskrsenje je najčudesniji najvažniji najveličanstveniji događaj u istoriji i sudbonosno za metaistoriju, za naše spasenje i život u Carstvu Božijem koje dolazi.
Sv. Apostol Toma nije bio sa ostalom desetoricom Apostola kada im se u Gornjici sionskoj, u koju su se skrili u strahu od Judeja, pri zaključanim vratima, javio Vaskrsli Gospod i zato traži da sopstvenim dlanovima i prstima opipa Hristove rane od klinova. To „nevjerno“ iskanje apostola Tome, Tomino nevjerovanje na svoj način zapravo utvrđuje u vjeri sve nas. Kako bi se bez njega utvrdili prvo Sveti Apostoli, a onda i mi ostali, kako bismo se utvrdili mi kao oni za koje Hristos kaže da su blaženi koji „ne vidješe, a vjerovaše“, jer mi smo ti koji nijesmo očima svojim vidjeli Vaskrsloga Hrista, ali smo povjerovali Njegovim učenicima, Svetim Apostolima, i samom „nevjernom“ Tomi među njima, i koji vjerujemo episkopima Crkve Hristove kao njihovim nasljednicima i svim onima koji propovijedaju Jevanđelje Njegovo i prinose Beskrvnu Žrtvu Njegovu „za život svijeta“, kojom se i mi pričešćujemo.
U Svetom Pismu i Staroga i Novoga zavjeta postoji jedna riječ, jedan pojam, koji se, poslije Imena Božijeg, najčešće pominje a to je – vjera, vjera ili kao nešto pozitivno ili kao nevjera ili nevjerje, nešto negativno, što ne služi na spasenje i čast čovjeku. Prateći Hristovo opštenje sa ljudima iz svjedočanstva apostolskih, mi vidimo kako se Gospod od svega na svijetu udivljava samo jednome – čovjekovoj krjepkoj vjeri u Boga, i da se, opet, ožalosti, kada ne nađe ni trag vjere u čitavom jednom gradu ili kraju. Koliko je vjera i za naš narod značajna vidi se iz mnogobrojnih nijansa značenja koje ona može imati „tvrda vjera“, „čvrsta vjera“, „silna vjera“ i nadasve „prava vjera“, „blaga vjera“ i „blagovjerje“, kao ispovijedanje istinite, pravoslavne vjere, da mnogo ne pominjemo ona negativna značenja, kao što su „malovjerje“, „nevjera“ ili kada za nekoga kažu „ništa-vjera“ ili nikakva vjera.
Dakle, ničeg za čovjeka nema značajnijeg od njegove vjera. Vjera je značajnija i od njegovog porijekla i od njegovog uzrasta, i od njegove tjelesne ljepote, od njegovog bogatstva, od toga da li ima ili nema djecu, od toga da li ima ili nema šta da jede, od toga da li ima zdravlje ili ga nema. Od svega je najvažnija njegova vjera, i to prava vjera u Hrista Spasitelja, jer Hristos kaže „ko vjeruje u Mene“, u Vaskrsenje i jevanđeljsku riječ Hristovu, „ima život vječni“.
Nijesmo mi ovdje na zemlji rođeni da bismo svoj život traćili na samougađanje, nego da bismo ga ispunili krstonosnom, Hristovom Jevanđelju poslušnom vjerom, koja ispravlja i nas i život naš i iz koje se rađaju vrline. Vjera je korijen i suština svega onoga što jedna duša porađa ovdje na zemlji, i ljubav i praštanje i milosrđe i trpljenje i stvaralaštvo u slavu Božiju, i samo naše spasenje, sve je to plod naše vjere. Zato je Tominom nevjerovanje, koga se danas opominjemo, Crkva i dala toliki značaj, da je ovu nedelju posvetila apostolu Tomi, jer njegova nevjera, njegovo kolebanje je bilo i kolebanje svih Apostola, koji na svom sionskom sabranju u zaključanoj odaji, kada je prvi put među njih došao Vaskrsli Gospod, bijahu uplašeni „strahom judejskim“ i još uvijek neutvrđeni u vjeri i kolebljivi. Mitropolit Antonije Blum govorio je – da su ostala sabraća njegova, Apostoli, sami bili utvrđeni i da su oni blistali istinskom vjerom, možda Toma ne bi ni tražio da pruži ruke u rane Učiteljeve od klinova Raspeća. Međutim, oni su bili u velikom strahu od Judeja, oni su se krili, jer su kao učenici Hristovi sami sada bili na redu da od njih postradaju, a još nijesu bili utvrđeni, jer Duh Sveti još ne bijaše sišao na njih.
Nijesu bili jaki, bili su zaprepašćeni. I zato Toma traži da metne prst svoj u rane od klinova golgotskih. On hoće da se na licu mjesta uvjeri da je Učitelj zaista vaskrsao, da je pred njim u Svojoj raspetoj i vaskrsloj ploti Sin Božiji ovaploćeni, koji je sa njima jeo i pio, bio sa njima na Tajnoj večeri, hoće da vidi Onoga koji je razapet na krstu i postradao i umro, da se uvjeri da je to isto Njegovo tijelo, da je On upravo taj, a ne neko drugi, da nije to neko drugi u obličju Njegovom. Hoće da opipa same rane od klinova, jer te rane od klinova su Njega i usmrtile, i to stradanje, i tek pošto ih osjeti pod prstima, tek onda hoće da povjeruje. Kada Hristos kaže tada Tomi da pruži ruke i stavi ih na rane Njegove od Raspeća i probodena rebra Njegova, On mu još kaže: „I ne budi nevjeran, nego vjeran!“
I to je ključno, to je glavna poruka današnjeg Jevanđelja, poruka Hristova svakome od nas i svakom čovjeku u rodu ljudskom, od onoga prvoga pa do posljednjega – ne budi nevjeran, nego budi vjeran, jer je u tome ključ tvoga života. Ako nemaš vjeru, onda si niko i ništa, i tvoj život je promašaj, a ako imaš vjeru i ako po njoj živiš Hristom i za Hrista, i ako najteže postradaš, tvoj život ima smisla. Neka je tvoje stradanje i najteže, do same smrti, ono ima smisla i donosi ti sobom Hristov dar vječnog života. Sve tada ima smisla, sve što produbljuje tvoju vjeru u Hrista Spasa i što razvija tvoje vrline ima smisla, jer jednoga dana ćeš kao dobri i vjerni sluga ući „u radost Gospoda svojega“, ući ćeš u Carstvo Nebesko, imaćeš život vječni.
Eto, braćo i sestre, neka nam Bog dadne da budemo oni koji vjeruju i oni koji se svojom vjerom spasavaju, da bismo i mi sa svim Svetim Apostolima, i samim apostolom Tomom rekli ono što je on, na kraju, rekao silinom najdubljeg bogopoznanja: „Gospod moj i Bog moj!“ Bogu našemu slava i hvala u vjekove vjekova. Amin.
Krstonosni protojerej Radomir Nikčević, starješina hrama Svetog Spasa na Toploj
Izvor: IN4S.net
