Dijaloška tribina na temu: Spomen Momišićkih novomučenika održana je u utorak 18. marta u Crkvi posvećenoj Svetom Đorđu i Momišićkim novomučenicima.
Time je počela proslava svetih 42 momišićkih mučenika čije se mošti čuvaju u ovoj svetinji.
Govorili su: protojerej Nikola Pejović – starješina Hrama Hristovog vaskrsenja, jerej Pavle Božović – starješina Crkve Svetog Đorđa u Momišićima i protojerej Jovica Ćetković iz Kanadske eparhije SPC koji se obratio video – linkom. Veče je vodio protojerej – stavrofor Gojko Perović.
S obzirom da se bliži spomen Momišićkim novomučenicima i priprema svečana Arijerejska liturgija, ova dijaloška tribina izmještena je iz Crkve Svetog Đorđa pod Goricom u Momišićku crkvu Svetog Đorđa, kako otac Gojko kaže “mali prostor po gabaritima, ali pun ljubavi“.
Otac Nikola Pejović koji je u Momišićkoj crkvi proveo period najvećih promjena i obnove otvorio je veče i u uvodu govorio je o svojim svešteničkim počecima; rekao da je u Momišićku crkvu došao „na gotovu, formiranu zajednicu“ i da je za njega neizbrisiv trag što je svoje prve svešteničke korake napravio baš u ovoj crkvi, da je tu stasavao i kao sveštenik i kao čovjek i da svoje služenje u Crkvi Svetog Đorđa i Momišićkih mučenika može svesti na tri riječi: „Radost u Gospodu“. Istakao je da Momišićkoj crkvi još više na značaju daje to što je na neki način na nepristupačnom mjestu i mala po gabaritima, te posjetio da „Gospod u malome projavljuje najveću slavu.“
Otac Gojko podsjetio na jevanđelske riječi da je „Božija riječ slađa od meda“ odnosno da je najbolji izbor onaj koji predloži Bog. Najavivši oca Pavla koji je govorio o stradanju Momišićkih mučenika, otac Gojko napravio je paralelu da pjesmom Desanke Maksimović „Krvava Bajka“ u kojoj se takođe govori o stradanju djece mučenika.
Otac Pavle govorio je o istorijatu događaja vezanih za ovu svetinju i kratak istorijat njene obnove i rekao da korijeni ove svetinje sežu u dalju prošlost i da se zasigurno zna da je tu postojala 1610. godine kada je ostala i zabilješka o jednom svešteniku iz ovog kraja; da je ovaj Hram na simboličan i mističan način Golota na kojoj je Gospod razapet kroz likove nevinih Momišićkih dječaka. „Taj tragičan događaj, ali kroz koji se projavila slava Božija dogodio se 1688. godine; jedan od turskih zulumćara – Sulejman paša iz Skadra poveo je vojsku da pokore Kuče i u dva svoja pohoda 1688. godine nije uspio“ i kada je njegova poražena vojska usput palila sela između ostalih i selo Momišići, gdje su zapalili, po predanju, dva sveštenika i 40 toro djece – Momišićkih mladenaca koji su utočište pokušali naći u crkvi i jednoj mjesnoj školi i da ovo mjesto ima svoje gospodsko porijeklo još iz srednjeg vijeka; pominje se u poveljama Cara Dušana i Kralja Milutina. „Ovo mjesto na kome se nalazimo sačuvalo je naziv manastirsko, jer je to bio manastir i mjesto gdje su se ljudi opismenjavali i u toj zlokobnoj noći ili danu, na Veliki Četvrtak 1688. godine oni su postradali; mještani su njihove mošti sakupili pohranili u Crkvi Svetog Đorđa pod Goricom koja je bila centralna crkva za ovo mjesto sve do obnove ovoga Hrama i podizanja Hramna Vaznesenja Gospodnjeg u Donjim Momišićima. Inicijative za obnovu crkve počele su 1903. godine. Sluha za tu inicijativu imao je Mitropolit Gavrilo Dožić. Hram je obnovljen 1936. godine.“ Rekao je da obnova nije dugo trajala, jer već 1941. dolaze okupatori koji nalaze za shodno da je iskoriste u svoju svrhu. Nijemci su ovdje postavili trafo stanicu. „Poslije rata naš narod je malo zaboravio vjeru, što pod strahom od totalitarnog režima , što po padu ljudskome koji nam nikad ne treba izgledati previše daleko i tek 1995. godine ova crkva je obnovljena dolaskom Mitropolita Amfilohija koji je razgrnuo žar vjere u Crnoj Gori. Prvi sveštenik je bio otac Jovica Ćetković i služio od 2004.do 2012. godine kada je došao otac Nikola.
Otac Pavle istakao je da mu je poseban emotivni trenutak kad je u tom hramu rukoproizveden za čteca 2014. godine.
Lana Ostojić
