Ma, zaboga, je li moguće? Lijepo sam svojim očima danas vidjela kovčeg u kojem rekoše da si ti spremljen. Cjelivah ga. Vidjeh kako se spušta u zemlju iz koje smo svi nastali. Rođenim ušima slušah molitve iz usta i srdašaca pod manastirskim svodom. I moje srce promuca ime tvoje i zadrhta, od te svečane ljepote.
Ukrasio si dan, grad, groblje, Nebo!
Nebo ti je pjevalo i groblje ti se radovalo, jer nisi ti bio samo naš, iako smo tu tvoju nebozemnu radost možda previše sebično shvatali. Tvoje radosno lice, odraz nade i vjere predaka, i bogoljublja utkanog u tvoje biće i tvoj univerzum, pripadalo je jednako i onom i ovom svijetu. Otuda je danas i grobna tišina radosno odjeknula!
Čini mi se, da nisam bila, ne bih povjerovala.
Čini mi se, da nisam bila, ne bi me niko mogao ubijediti da i zemlja može da pjeva i da se raduje.
Kako da ne pjeva, kada je danas u svoje grudi primila jedno dijete? Čisto srce dječaka željno zagrljaja Živoga Boga i Njegove neizrecive ljubavi u koju će uroniti sve muke i slabosti, promašaje, padove, strepnje i boli. I ne samo to. Uroniće u Božiji zagrljaj ljubav kojom je volio nas kao: brat, otac, suprug, sin, te tako i sve nas opet i opet zagrliti vječnim zagrljajem u Gospodu.
Ne mogu da prevalim preko jezika i usta da ćeš nam nedostajati. Čovjek mora negdje da ode, da bi ovom drugom nedostajao, a gdje bi ti uopšte mogao biti ako nisi sa nama u: Crkvi, na slavi, akademiji, krštenju, vjenčanju, kafi, planini, putu, trgovini…
Prekratko je ovo zemno putovanje da bismo za tako kratko vrijeme mogli potrošiti svo sjećanje na pažnju kojom si nas dočekivao, ispraćao, pozivao, obilazio, sretao…
A šta je danas u odnosu na sjutra? Sjećanje. I sami sebe se sjećamo danas u odnosu na juče. Ima li toga među nama ko sjećanje na tebe tako radosnog neće unijeti u svoje sjutra? Dok ga ima i dok nas ima, a mi vjerujemo i nadamo se da ćemo biti vječno, ti si tu i činiš radosnim taj naš zajednički vječnutak.
Živ je đakon, umro nije
Olivera Balaban na dan sahrane protođakona Vladimira Jaramaza
