Kao da nas Gospod nekim iznenadnim odlascima naših bližnjih, naše braće, sestara, srodnika ili saslužitelja, napominje na ono što nam nedostaje, na ono što smo zaboravili, što smo prestali da budemo. Kao da nam iz Vječne zajednice svoje sugeriše šta smo zapostavili u svojim liturgijskim zajednicama i životima, na šta treba da obratimo pažnju dok On k sebi odvodi one koji su svoju misiju ispunili – autentično, iskreno, čitavim bićem, jer On „ne traži naše nego nas“ (2.Kor. 12,14).
Jednog od nas prizvao je k sebi o Jovandanu ove godine, o prazniku najvećeg od nas koji smo od žene rođeni, i ukrasio svoju Nebesku Liturgiju. Prizvao je našeg brata đakona Vlada koji je svakim svojim damarom zahtjevao od nas da se radujemo, da slavimo život, jer ako ga ovdje i sad ne budemo kadri slaviti, nećemo to moći ni u vječnosti.
Kada se prisjetim njegove vedrine i želje da „svima bude sve“ (1. Kor. 9,22) ne bi li koga oradosnio i oraspoložio, tješi me Božanski promisao da ga je takvoga dao, u sveštenoj bašti svojoj zalivao, sebi zrelog uzeo, a nas opet i iznova opomenuo šta smo zaboravili. A u „brigama za mnogo“ (Lk. 10,42) zaboravili smo da se radujemo i da jedni drugima radost budemo, da jedni u drugima radost budimo…
Protojerej Danilo Dangubić
