Piše: Rajo Vojinović
Ovih dana je iz štampe, s blagoslovom Mitropolita Joanikija, u izdanju Mitropolije crnogorsko-primorske i njene IIU „Svetigora“ izašlo novo, dopunjeno izdanje „Sumraka Lovćena“. U pitanju je izuzetno značajna publikacija koja govori o posmrtnom stradanju Svetog Vladike Petra II Petrovića Njegoša. Radi se, zapravo, o reprint izdanju zbirke dokumenata o skrnavljenjima Njegoševog groba u 20. vijeku, pod ovim naslovom objavljene 1971. godine povodom rušenja njegove grobne crkve na Lovćenu i postavljanja na njeno mjesto Meštrovićevog paganskog mauzoleja, sa dodatkom u kome se nalaze tekstovi svetopočivšeg Mitropolita Amfilohija o Njegoševoj kapeli, kao i čuvena besjeda Svetog Vladike Nikolaja Velimirovića izgovorena prilikom prenosa Njegoševih moštiju na Lovćen 1925. godine.
Ova publikacija nedvosmisleno svjedoči da praktično kroz čitav 20. vijek i pune dvije decenije 21. vijeka traje bespoštedni rat protiv autora Gorskog vijenca i Luče mikrokozma i njegovoga groba na Lovćenu. Zapravo, taj rat traje još od Njegoševog vremena. „Meni dovijek soputstvuje protivni vjetar i za mene, na priliku, ne ima mira do u grobu“, žalio se Njegoš u jednom svom pismu ruskom konzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću. Ispostavilo se da toga mira za njega nema ni do dana današnjega – čak ni u grobu! Zašto? Zato što svakoj ideologiji i svakom neprijatelju njegovog naroda i njegove Crkve smeta njegov sveti grob. Zapravo smeta im on – Sveti Petar II Tajnovidac lovćenski i Pustinjak cetinjski! Zbog toga mu, kako zapisa lucidni Duško Radović, nude „veći grob za novu smrt“:
„…mame ga u svoju raku, u kazamat,
da ga stave pod svoj kamen i svoje straže,
da jedino oni budu nadležni za njegov slučaj
da nam jedino oni mogu prepričavati njegove
prave misli
da nije mislio ono što je mislio
i da nije napisao ono što je napisao
i da je oduvek mislio ono što oni misle“
Eto, otuda toliko nasilje nad Njegošem.
Svojevremeno mi je na Cetinju, sada pokojni Vojislav Nikčević, „izumitelj“ tzv. crnogorskog jezika i duhovni otac današnjih „čirgiličara“ objašnjavao kako pod crnogorskom književnošću on i njegovi ideološki istomišljenici podrazumijevaju sve književne tekstove nastale na tlu današnje Crne Gore, od artikulacije govora do naših dana, kao i sve takve tekstove autora koji su u odnosnom vremenskom periodu rođeni na njenom prostoru. Jedino smo veli, nemoćni (baš tako reče: nemoćni!) pred Njegošem. On je vaš, ispovijedi mi se on na sred ulice dižući ruke uvis i sliježući ramenima, podrazumijevajući pod tim „vaš“ Srbe.
Ali ne smeta Njegoš samo ideološkim antisrbima nego još više ovdašnjim antibožnim racionalistima materijalistima, bogoborcima svih fela i ideoloških usmjerenja. Smeta im što je pravoslavni hrišćanin, tajnovidac i bogovidac. Otuda toliko oporočavanje Njegoša! Otuda njihove bolesne tvrdnje da je Njegoš bio slučajni i poluobrazovani vladika koji, eto, nije razlikovao pojmove srpstvo i pravoslavlje. Valja im dokazati da Njegoš nije ono što jeste, kako ni mi ne bismo bili ono što oni ne žele da budemo, već ono što oni hoće a mi ne možemo i nećemo da budemo. I to klevetanje traje tačno onoliko koliko i Njegoševo djelo.
Ne slučajno, samo je prvo izdanje Gorskog vijenca potpisano onako kako ga je potpisao sam Njegoš: Gorski vijenac, istoričesko sobitije pri svršetku sedamnaestoga vijeka, sočinjenije P.P.N. Vladike crnogorskoga. Sva ostala su, suprotno autorovoj volji, potpisana ovako: Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac. Njegoš je, kako vidimo, od ličnog imena i prezimena smatrao važnijim ono „vladika crnogorski“ pa se potpisao samo inicijalima da bi istakao upravo to „vladika crnogorski“. Njegovim, pak, protivnicima tu najviše smeta baš to „vladika crnogorski“ pa ga jednostavno odstranjuju.
Dok se u našim osnovnim i srednjim školama iole ozbiljno izučavao Gorski vijenac, đacima je tačno, ali ipak eufemistički široko objašnjavano da je tema Gorskog vijenca borba Crnogoraca za slobodu, a ne tačno i precizno: borba Crnogoraca za opstanak pravoslavne vjere pred najezdom turskog okupatora i „plahih i lakomih“ prevjerica. Tako su decenijama u dječjim očima zamagljivali Njegošev pravi lik. Ali, nije pomagalo! Zbog toga danas u udžbenicima i nema Gorskog vijenca. Tačnije, ima ga, ali u opiljcima koji su daleko od suštine Njegoševog djela, bez hrišćanstva i pravoslavnog srpstva, tj. svetopetrovićevskog, obilićevsko-njegoševskog crnogorstva.
Iz istih razloga smeta i njegova grobna crkva. Kada današnji montenegrinski neonacisti kažu da neće crkvu Karađorđevića na vrhu Lovćena, oni lažu. Lažu, jer i oni i mi znamo da oni neće ni Njegoševu crkvu samo zbog toga što je crkva. Smeta im sam Njegoš zbog toga što je on: hrišćanstvo, pravoslavlje, kosovski zavjet, vjera Obilića… Smeta zbog toga što je temelj, stub, čuvar i neuništivi dokaz našeg narodnog identiteta koji oni žarko žele da unište. Njegoš je Hristov, a ne vijećnik Avnoja. Njegoš je Crkva, Patrijarh Pavle, Mitropolit Amfilohije… Njegoš je mi, a ne oni. A to ih žestoko boli. Miliji im je, stoga, Meštrović od Njegoša. Jer, Njegoš je nama dika, a njima muka, naša identifikacija a njihove ideološko-identitetske laži neopoziva negacija – u tome je stvar.
Mi ulazimo u godinu strašnog jubileja: na praznik Svetih mučenika Kirika i Julite, 28. jula 2022. ljeta Gospodnjega navršiće se tačno pedeset godina od strašnog posmrtnog mučeništva – drugog rušenja crkve i Njegoševog groba na Lovćenu. Toga dana sva krštena Crna Gora treba da kleči na koljenima i moli od Boga oproštaj zbog toga teškog i preteškog grijeha! Neka objavljivanje „Sumraka Lovćena“ bude početak te molitve i ispunjenja zavjeta blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija da obnovimo tu crkvu i speremo sramotu s lica Crne Gore.
Amin! Bože daj.
