Povodom teksta juče objavljenog u “Vijestima”, objavljujemo integralni tekst odgovora iz Mitropolije, poslatih redakciji odnosnog medija prije gotovo tri mjeseca.
Zbog izostavljanja nekoliko akcenata iz tih odgovora u tekstu “Vijesti”, držimo da je korisno da se javnost upozna sa njihovom cjelovitom sadržinom.
Ostaje nejasno zašto je objavljivanje ovog teksta čekalo tri mjeseca.
+++++++++++++++++++
Najprije, u vezi sa takozvanim istorijskim revizionizmom iz uvoda Vaših pitanja.
Svaki čovjek na zemlji, slobodom koja mu je od Boga data, ali i kao građanin, ima pravo da iskaže svoje stavove o istorijskim ili savremenim događajima i ličnostima. Takozvani istorijski revizionizam se često razumije kao loša praksa sama po sebi, iako je potpuno jasno (što potvrđuju istoričari svih ideoloških boja) da je preispitivanje istorijskih ”istina” neophodno i u potpunosti imanentno naučnom metodu. Takođe, preispitivanje je u samoj ljudskoj prirodi. Bez neprestanog preispitivanja i vrednovanja svojih djela i postupaka, čovjek bi bio sličan beslovesnim bićima, vođen isključivo svojim instinktima i nagonima.
1. Da li Mitropolija crnogorsko-primorska prepoznaje važnost univerzalnog pristupa kulturi sjećanja, koji podrazumijeva jednak pijetet prema svim žrtvama?
Mitropolija crnogorsko-primorska, kao dio Crkve Hristove, neprestano njeguje ono što u svom pitanju nazivate ”kulturom sjećanja” i to na način da svakodnevno molitveno pominje znane i neznane, bogate i siromašne, moćne i slabe, koji su se upokojili u Gospodu. U potpunosti stojimo na hrišćanskom stanovištu da svako ljudsko biće zaslužuje molitvu, jer, kako kaže zaupokojena molitva, ”nema čovjeka da živi, a da ne griješi, Ti si (Bože) Jedini bez grijeha i Pravda je Tvoja Pravda vječna”. To je osnovni i najčešći način na koji se Crkva sjeća upokojenih, a osobito žrtava zločina.
Zločini su zločini bilo da su učinjeni u ime navodne dobrobiti države, etnosa/nacije, vjere, klase, težnje za moć i prevlast ili materijalne koristi.
Svaka žrtva, osobito nevina, zaslužuje dostojanstvenosjećanje. Međutim, i sve ostale žrtve, ali i svi drugi ljudi, zaslužuju makar grob. Nažalost, često se dešavalo da se mržnja živih širi i na grobove. Grobovi i pomen mrtvima ne mogu nikome da budu neprijatelji.
Ovo, dabome, ne znači, da nije potrebno jasno označiti ko je žrtva, a ko je dželat. No, život nas uči da se čak i te uloge nerijetko pomiješaju.
2. Kako komentarišete stavove da se u javnom djelovanju SPC ističe samo srpsko stradanje, dok se zločini drugih marginalizuju?
Istina je da se u pomenima Srpske pravoslavne Crkve češće pominju stradanja onoga naroda koji pripada toj Crkvi. Nema u tome ništa neprirodno, niti začuđujuće. Tako je i u svakoj drugoj zajednici.
Crkva je narod Božiji. Ono što je bol i stradanje naroda u jednom konkretnom okruženju i konkretnim istorijskim okolnostima, to se aktuelizuje i u crkvenoj stvarnosti. Crkva ne pravi nikakve programe i planove, niti ima nekakvu skrivenu agendu kojom neke žrtve ističe, a neke marginalizuje. To nije ni posao Crkve.
Upravo se čini da je suprotno. Kao da neki žele, sa svojih ideološko-političkih ili ko zna kakvih drugih razloga, da se ne pominju sve one žrtve, čiji spomen ne odgovara tim i takvim njihovim stavovima. Ne prosto da se ne pominju, već da im se, po mogućnosti, zatre svaki trag. Mnogi ,do današnjega dana ,zastupaju ideju da njihovi ideološki neistomišljenici, koje smatraju zločincima i/ili izdajnicima ne treba da imaju ni groba, niti im se smije držati crkveni pomen. To je, uvjeren sam, duboko pogrešno i ne može da doprinese zaliječenju rana.
Mitropolit Joanikije je nedavno vrlo jasno iznio stav, protiv koga, čini se, ne bi trebalo niko da ima ništa protiv – da sve žrtve i sve zločine treba popisati, da bi, kako je rekao, došli do pokajanja. Opšteg, svenarodnog pokajanja, a dodao bih, time i do svojevrsne katarze koja će da nam omogući da idemo naprijed, manje opterećeni tim stravičnim nasljeđem bratoubilaštva.
3. Može li se govoriti o selektivnoj istorijskoj memoriji ako se zanemarujue doprinos srpskog stanovništva u antifaštističkom pokretu?
Mislim da se ne zanemaruje doprinos niti srpskog niti bilo kog drugog stanovništva u antifašističkom pokretu. Borba protiv nacifašizma je imala širok front. Ono u čemu, očigledno, ne postoji opšta društvena saglasnost je pitanje šta je antifašizam i ko je antifašista. Ova zbunjenost je proizvod vrlo složenih okolnosti u kojima se odvijao Drugi svjetski rat, koji se u našoj zemlji preplitao sa krvavim građanskim ratom. Rasvjetljavanju svih spornih pitanja, nije, nažalost, doprinio ni poslijeratni period. Poseban je problem ocjena da li je svaki akter antifašističke borbe, u ratu i poslije njega, uvijek i nepogrešivo bio na strani istinskog ljudskog dostojanstva i slobode, koje je ta ideologija, bez ikakve sumnje, ozbiljno i sistematski ugrožavala.
4. Kako SPC danas tumači antifašističko nasljeđe Crne Gore – kao univerzalnu vrijednost, ili kao politički konstrukt bivšeg režima?
Antifašizam predstavlja izraz borbe za slobodu i dostojanstvo čovjeka u konkretnom istorijskom trenutku i protiv jasno određene ideologije koja ih je ugrožavala. Sličnim borbama je ispunjena čitava naša istorija, kao, uostalom, i istorija čovječanstva. Možemo da pretpostavimo da se te borbe neće završiti dok je svijeta i vijeka, budući da će uvijek da bude onih koji će da teže da tlače svoje bližnje kako bi se dočepali vlasti i ovozemaljske moći. Vjerujemo da će Carstvo Božije, koje će Bog konačno uspostaviti na kraju vremena, stati na kraj tom sukobu.
Naravno, mnogi režimi, sa svih krajeva, pokušavaju da antifašističkoj borbi daju sopstveni ideološki pečat i svoj način proglase za jedini ispravan. Ima i onih koji antifašizam koriste kao svojevrsnu ideološku batinu protiv svojih neistomišljenika, ne libeći se da se pritom služe istim ili sličnim metodima, kojima se koristio i nacifašizam.
Igor Balaban, protojerej
Sekretar Eparhijskog upravnog odbora
Mitropolije crnogorsko-primorske
