Slovo o robovanju smrti i vremenu
„Čovjek će odustati od skoro svega, osim od svoje patnje“
-Džon Kliz-
U svom autorskom tekstu koji nosi naziv „Tajni život ljubavne pjesme„, Nik Kejv promišlja o jevanđeljskoj slici Hrista razapetog na krstu i okruženog dvojicom razbojnika. Razbojniku koji se pokajao, Gospod je obećao da će biti sa Njim u Raju (Lk. 23,43). Hristovim postupkom praštanja jednom od dvojice prestupnika, Kejv potkrepljuje svoju tezu prema kojoj se ne može vjerovati dobroti koja nije udisala isti vazduh kao i zlo.
Po njemu, samo čovjek koji je egzistirao u patnji koju proizvodi život van zajednice sa Bogom je sposoban da, poput razbojnika na krstu, da u potpunosti pozitivan odgovor na Hristov poziv na pokajanje. Međutim, bezdan podsvjesne patnje zbog odsustva zajednice sa Tvorcem često zna da okuje i definiše čovjeka, te njegovo srce učini neprijemčivim za Istinu. Ovakvo stanje u duši čovjekovoj porađa otpor prema Hristovoj propovjedi i potrebu za stalnim preispitivanjem osnovnih hrišćanskih istina.
Potvrdu ove teze mogli smo pronaći prije nekolike večeri u okviru budvanskog Grad teatra, kada je na toj prestižnoj manifestaciji gostovao Aleksandar Radunović Popaj. Pomenutog javnog djelatnika, potpisnik ovih redova zna kao gitaristu grupe „Perper“ i humoristu monti-pajtonovske provinijencije, budući da je isti član poznate grupe The Books Of Knjige. Međutim, u subotu veče smo mogli saznati da je gospodin Radunović i književnik, pisac dramskih komada, budući da se nekoliko njegovih djela već uveliko izvode u Zetskom pozorištu, na Cetinju. Očito da je Popaj na umjetničkoj mejnstrim sceni, kojom dominira jezik političke korektnosti, a kojeg je već pomenuti Nik Kejv nazvao najtužnijom religijom današnjice, već uveliko afirmisan kao multimedijalni umjetnik. Gospodinu Radunoviću nije prvi put da u svojim javnim istupima kritikuje Crkvu, budući da se njegova djelatnost ovog tipa prostire još od vremena neukusnih šala i napada na blažene uspomene mitropolita Amfilohija pa sve do skorašnjih kritika na račun mitropolita Joanikija, za koga je u jednoj od svojih radio emisija rekao da mu „Ne izgleda kao baš najbolji“, te da bi „trebao da povede računa“.
No, čini se da je te vrele budvanske večeri Popaj otišao korak dalje, budući da je uvrijedio i najtananija osjećanja hrišćanskih vjernika. No, krenimo redom. Najprije je uvaženi gospodin Radunović Sveto Pismo, koje je u svijesti i recepciji pravoslavnih hrišćana bogonadahnuta knjiga nad knjigama, nazvao metaforom, alegorijom i fikcijom.
Dakle, popularni gost budvanskog Grad teatra ne uzima u obzir činjenicu da Biblija već vjekovima i milenijumima pruža utjehu mnogim ljudima u najtežim trenucima njihovih života, kao ni to da je baš ona bila inspiracija za neka od najvažnijih umjetničkih djela u istoriji čovječanstva, te da je u svakom smislu te riječi oplemenjivala svijet i ljudsku misao. Sveto Pismo je za njega tek običan proizvod mašte i fikcije.
Uvaženi gospodin Radunović se tu ne zaustavlja i iznosi pred svoju publiku sledeći sud: „Ako mislite da sada neko diže ljude iz mrtvih, onda ste potpuno promašili poentu“. Međutim, ne čudi činjenica da od svih hrišćanskih dogmi Popaju ponajviše smeta učenje o vaskrsenju mrtvih.
U novozavjetnoj knjizi Djela apostolskih se nalazi svjedočanstvo o tome kako je na Areopagu Sv. ap. Pavle atinskim neznabošcima propovijedao hrišćansku vjeru. Oni su ga pažljivo slušali sve do momenta u kojem je počeo da im govori o vaskrsenju. Za tezu da je za paganski um antičkog čovjeka hrišćanska dogma o vaskrsenju neprihvatljiva, potvrdu nalazimo i u narednim vjekovima. Neznabožački polemičar protiv hrišćanstva Kels, hrišćane naziva „tijeloljubivi rod“, budući da hrišćanstvo kroz učenje o vaskrsenju daje dostojanstvo i eshatološku perspektivu ljudskom tijelu. Kroz Popajeve javne istupe prepoznajemo da i savremena neznabožačka misao u svojoj osnovi sadrži i naslage antičkog paganizma. Prema Radunoviću, hrišćanstvo, poput nekih drugih religija, je sredstvo manipulacije „da nas neki ljudi drže u strahu“.
Ovom mišlju se ovaj javni djelatnik svrstava u red publicista, karakterističnih za naše podneblje, koji ne znaju mnogo o vjeri svojih predaka. Da je Popaj pažljivije čitao knjigu koju je nazvao običnom fikcijom, svakako bi naišao i na sledeće Hristove riječi: „Poznaćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Jn.8,32). Dakle, vjera u Hrista jeste poznanje Istine koja oslobađa. Odnos čovjeka prema Bogu, prema hrišćanskom poimanju, ne može biti zasnovan na strahu, budući da Hristos od nas očekuje da Ga slobodno i sa ljubavlju sledimo.
Za sve kritičare hrišćanske vjere je karakteristična činjenica da su, pored postavljenih pitanja namijenjenih hrišćanima i hrišćanstvu, nudili i određene odgovore. Za paganske polemičare protiv hrišćanstva iz prva tri vijeka posle Hrista, baš kao i za apologete mnogobožačke religije iz četvrtog i petog vijeka, karakteristično je i to što su kao odgovor nudili povratak na pagansku praksu i misao. Niče je, kritikujući hrišćansku ljubav prema bližnjem, govorio o ljubavi prema daljnjem – tj. prema natčovjeku. Popaj nam u svojstvu odgovora nudi sledeći iskaz: „Bog je uvijek stvar ljudske percepcije i sposobni smo da ga spoznamo ili ne spoznamo onoliko koliko smo sposobni da razumijemo da on zavisi od naše svijesti“. Ako se uvaženi gospodin Radunović već odlučio da se bar na trenutak izmjesti iz svijeta monti-pajtonovskog sarkazma i ironije na polje ozbiljnih nauka koje promišljaju o smislu čovjekovog postojanja, kao što su teologija i filosofija, onda je svakako morao da zna da takvo pregnuće traži jasnu i precizno formulisanu misao.
Slobodni smo primijetiti da pomenuti Popajev iskaz, sa kojim je, valjda, trebao da poentira i zadivi svoje domaćine iz Grad teatra i prisutnu publiku, lišen potrebne jasnoće. Ako je Popajev cilj bio da negira Božiju egzistenciju, postavlja se pitanje zašto nije naprosto izgovorio da Bog ne postoji. Ako mu je cilj bio da publici namjesto vjere u hrišćanskog Boga, ponudi vjeru u filosofskog, deističkog Boga, onda je njegov iskaz toliko prepun nejasnih termina i sintagmi, da je zaista premalo i prostora i vremena da bi se sa njim polemisalo. Svakako je najproblematičnija teza prema kojoj je Bog zavisan od naše svijesti. Tvorac, kao apsolutno slobodan ne može ni na koji način zavisiti od svoje tvorevine, pa ni od čovjekove svijesti i percepcije.
„Smrt i vrijeme vladaju svijetom“ – stih je iz jedne pjesme ruskog filosofa Vladimira Solovjeva. Gospodin Radunović ističe da svojim javnim djelovanjem, zapravo, ustaje protiv svih autoriteta. No, slobodni smo primijetiti da ipak postoje dva autoriteta pred kojima Popajeva misao uzmiče, pokazujući se kao nemoćna.
Ti autoriteti su smrt i vrijeme. Stoga je jasna netrpeljivost i kriticizam prema pravoslavnoj hrišćanskoj vjeri u realnost Carstva Nebeskog, u kojem će smrt i vrijeme biti prevaziđeni. No, ostaje činjenica da se u svojoj kritičnosti ni milimetar nije pomjerio od argumentacije koju su nudili još paganski neznabošci iz vremena Rimske imperije.
Đakon Pavle Lješković,
Crkva Sv. Trojice, Stari grad, Budva.
