Referat sveštenika Dragana Stanišića na Međunarodnoj konferenciji u Dubaiju

Vrijednosti ili vrline imaju beskrajnu  veličinu. Tradicionalne vrijednosti raznih religija, kultura, nauke i umjetnosti su opštepoznate kao svrha i smisao života čovjeka.  Vrline ljubav, pravda, mudrost, hrabrost i dr. još od vremena Platona i Aristotela se nabrajaju kao urođene ideje zapisane u duši još prije rođenja i ljudski život je ustvari podvig da se svagda sjećamo i podsjećamo šta nam je od Boga dato u duši kao neiscrpni potencijal. Velika svjetska većina ljudi gotovo u svim epohama često se varaju ili zbunjuju povodom idealnih predstava o savršenstvu. Ono što nije mudrost smatraju za mudrost, ono što nije hrabrost smatraju za hrabrost i što nije dobro vjeruju da je dobro. Rijetki su koji, po Sokratu, znaju koliko ne znaju a mnogi su oni koji misle da znaju a ne znaju. Antička misao od Homera, pa sve kasnije preko filosofije i književnosti bavi se istinom u smislu razlikovanja savršenog od nesavršenog. Istinito je ono što odudara od nesavršenog, a ni izdaleka ovdje u čulnom svijetu ne nazire se jasno i dovoljno. Ovaj dualizam proizveo je jedno tragično osjećanje života koje su u novom vijeku tumačili dobro znani egzistencijalista Kjerkegor i slavni pisac Dostojevski.

Tragedija i komedija kao književni žanr od pamtivijeka ilustruju bezbrojna ogrešenja povodom najviših vrlina i vrijednosti. Ovi pisci navode da je  svjetska većina naklonjena svemu prizemnom i podložna obmanama. Svaka vrijednost je obožavana više nego što je praktikovana, govorili su stoički filozofi. Oni otvaraju pitanje kako je u nesavršenom svijetu moguće biti što više savršen. Strašni rimski carevi po svojoj brutalnosti istakli su se vršeći mučenja naročito hrišćana. Prva tri vijeka hrišćanstva krvava su sasvim od  prolivene krvi nevinih ljudi. Crkva je odoljela velikim gonjenjima i kao najvišu od svih vrijednosti isticala vjeru u Isusa Hrista kao Spasitelja od svakog zla i Pobjedioca nad smrću. U spomen svetih mučenika podizani su brojni hramovi svuda po svijetu, pisane su službe i himne u njuhovu čast i čuvane njihove proslavljene mošti.

U hrišćanskom domenu, vrijednosti su ovaploćene u životu pobožnih i vjernih Crkvi Hristovoj. Nastaje jedan kontinuitet svetosti kroz istaknute članove zajednice vjernih Hristu. Svetost  je jedinstvo i savršenstvo brojnih vrlina u jednoj ličnosti. Ličnost Hristova je savršenstvo svih dobara ugotovljenih i za sve one koji im sleduju. Raniji grčki i rimski mudraci imali su san o savršenstvu (vrijednostima) koje nemaju kontinuiteta u stvarnosti. Umišljena samovrijednost je gorda i tuđa. Hrišćansko vrednovanje je uslovljeno ljubavlju koja po apostolu Pavlu ne traži svoje već sve snosi, blagotvorna je, to jest žrtvena, neporočna i od vječnosti je. Ljubav nikad ne prestaje, dok će proroštva nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati. Jer djelimično znamo, i djelimično prorokujemo; a kada dođe savršeno onda će prestati što je djelimično. Jer sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetku, a onda čemo licem u lice; sad znam djelimično, a onda ću poznati kao što bih poznat (Kor. 13: 8-13).

Tradicionalna vrijednost je kontinuirana samo ako izvire iz vječnosti, a plijeni i nadahnjuje one koji su u vremenu iz mnogobrojne svjetske većine. To su ljudi iz svih staleža, ličnosti koje smo imali kao učenike i sledbenike Jevanđelja Hristovog, kao naslednike Carstva Božijeg. Oni iz svjetske većine koje ne plijeni i ne interesuje Hristova ličnost su neprekidno u velikom diskontinuitetu istinosnih vrijednosti. Kod njih se poistovjećuju ekonomsko i svesilno. Zemaljsko carstvo iako apsolutizovano vrlo često biva relativizovano jer zemaljska moć je često nestalna i kratkoročna.

Hrišćanske vrijednosti uvijek imaju personalni osnov, a  bezličnost i bogohulnost je raspad ličnosti. Bogovjenčani carevi Konstantin i Jelena kao imperatori su prvi sa pozicija svjetske moći i pozicija svjetske većine zaustavili gonjenje hrišćana, a i sami su bili hrišćani. U crkvi se proslavljaju kao svetitelji i ktitori jer su zidali mnoge hramove i dali značaj Svetoj zemlji kojom je Hristos hodio i mnoga znamenja činio. Poklonjenje svetim mjestima imamo kontinuiranio od njihovog vremena do danas. Zna se da u Svetoj zemlji ima značajnu misiju i Ruska crkva  u ktitorskom i dobrotvornom smislu. Rusi. kao i Srbi. imaju svoju ulogu i u duhovnom i molitveno-pastirskom domenu. Hrišćanska vaseljena od vremena cara Konstantina do danas naziva se i Pravoslavlje. Pravoslavlje – to je kontinuitet učenja iznetog u Simvolu vjere i potvrđenog na Sedam vaseljenskih sabora; to je i bogoslovlje ikonofila (ikonoljubitelja). Pravoslavni Rusi su istaknuti ikonofili, imaju čudotvorne ikone pred kojima se mole i imaju bezbrojna svjedočanstva pomoći i znakova istinitosti svetih ikona i njihovog čudotvorenja. Pravoslavni Rusi imaju brojne hramove posvećene Presvetoj Bogorodici. U mnogim mjestima imaju i hramove posvećene Pokrovu Presvete Bogorodice. Poznato je kako je u teškim vremenima Rusija bila izbavljana često zahvaljujući Presvetoj Bogorodici. Taj kontinuitet pomoći neprekidan je do danas.

Rusiji je danas jako važna sila, duhovna snaga Pravoslavlja i zato su na braniku hrišćanskih vrijednosti svakodnevno na raznim bojištima ovog svijeta. Tradicionalne vrijednosti: svetinja života, svetinja porodice, etičnost, duhovnost, vječni život, svetost –  sve to ima svoj kontinuitet u Rusiji. Nemoguće je da taj kontinuitet prekine đavolja misao ma koje svjetske većine. Oni koji su izgubili predstavu i osjećanje svetosti ne razumiju Pravoslavne, napadaju ih sa pozicija nagomilane moći ekonomske i ovosvjetske. Tako su napadali Julijan Odstupnik i Neron s mržnjom da unište protivnike idolopoklonstva. Hrišćanstvo se našlo na udaru i iznutra i spolja već od samog nastanka. Već je Juda Iskariotski, jedan od učenika Hristovih, izdao svog Učitelja pogrešno shvatajući riječ Hristovu o Carstvu nebeskom koje nije od ovog svijeta. A satana uđe u Judu, zvanog Iskariotski, koji bješe iz broja dvanaestorice. I on otišavši dogovori se sa prvosveštenicima i književnicima i vojvodama kako će im ga izdati i tražaše zgodnu priliku da im ga izda bez prisustva naroda (Lk. 22: 3-7). Ovo je logika malovjerja i bezvjerja, često prisutna u duši čovjeka kada obogotvori prolazno i propadljivo.

Carstvo nebesko – to su kontinuirane vrijednosti koje imamo od vječnosti i u vremenu i sve do beskraja u vječnosti. Sveti Serafim Sarovski je za one koji mu dođu imao pozdrav: Hristos voskrese, radosti moja! To je ukratko raspoloženje ruske duše, prema Dostojevskom, upečatljivo dato u liku Aljoše u djelu Braća Karamazovi. Doživljavati prisustvo drugog kao radost to je lako u domenu hrišćanske ljubavi, ali u domenu bezbožnosti i otuđenosti teško je uopšte i zamisliti dobro, a kamoli tvoriti.

Ova naša tema Svjetska većina i tradicionalne vrijednosti vrlo je aktuelana i povodom savremenih zbivanja u svijetu, gdje su svakodnevna ratna dešavanja i stradanja kojima se ne nazire kraj. Čujemo riječi o agresiji i odbrani, pravdi i nepravdi, tehnologiji i ideologiji i sve je to od svjetske većine proglašeno kao odgovornost jedne zemlje – Rusije. Pravo da razaraju Rusiju izglasavaju u svjetskoj većini mnoge zemlje, uvode sankcije, prekidaju odnose sa Rusijom, a upliću se tajno u sve stvari bitne za opstanak ruskog naroda i Crkve. Svjetska većina, koja je složna u mržnji prema Rusiji, čini se da sve više slabi i umanjuje se. Mnoga događanja i bune u gradovima rđavo raspoloženih zemalja ukazuju na relativnost veličine te svjetske većine, a na veličinu i veličanstvenost tradicionalnih vrijednosti PRAVOSLAVNE RUSIJE.