PIŠE: Episkop budimljansko-nikšićki Metodije (Ostojić)
Iz književne i lične zaostavštine protojereja Georgija Florovskog i protojereja Aleksandra Šmemana pred čitaoce je, od izdavača Eparhije budimljansko-nikšićke „Sveviđe“, stigla knjiga njihove korespondencije u periodu od 1947. do 1955. godine. U ovoj knjizi na preko 300 strana, koju je priredio i pozlatio protojerej–stavrofor Slobodan Jokić, pored sabranih, sačuvanih i dostupnih pisama ova dva velikana pravoslavnog bogoslovlja, nalazi se obimna i organizovana materijalna i duhovna podrška čitaocu za puno i duboko razumijevanje konteksta i bezbjednog ulaza u prepisku, jer se punoća ljubavi autora knjige Pavela Gavriljuka, jednog od vodećih teologa današnjice, pobrinula da našim učiteljima ništa ne zamjerimo i kroz ovo privatno njihovo „Ribanje i prigovaranje“ (Petar Hektorović) još ih više razumijemo i zavolimo, a kroz njih konačno sagledamo znane nam i neznane puteve vjere i nesagledivu Tajnu njenih meandara kroz vrijeme.
Kompozicija knjige Pisama, oblikovana najprije na tematskoj osnovi, a potom, hronološki, omogućava da se u nizu različitih tema i događaja koji su prepiskom obuhvaćeni, uspostavi prijeko potrebno razumijevanje njihovog života i rada. Rekonstrukcija Florovskove i Šmemanove prepiske predstavlja pravi istraživački i stvaralački poduhvat, te možemo slobodno reći da je teolog Pavel Gavriljuk u ovoj knjizi više od autora. On je treći i s trećim se otvara Put. Sam Gavriljuk svjedoči da mu je bilo važno da ispriča priču o teologu 20. vijeka, naročito dio koji se odnosi na rusku emigraciju, te je koristio Florovskog i Šmemana kao prozor u taj svijet.
Polazeći od okolnosti života samog, ova prepiska pokazuje iznutra i iz najveće moguće blizine dva života posvećena pravoslavnom bogoslovlju i neodvojivi su od njega. Životi koji istovremeno počivaju na etičkim zahtjevima i na duhovnim principima datim u jedinstvu svakodnevnog života i stvorenog djela. Sačuvana pisma osvjetljavaju kako vrijeme u kome su pisana, tako i one koji su ih pisali u konkretnim istorijskim, društvenim i privatnim okolnostima, ali i sve one s kojima su dolazili u dodir, njihove saradnike i savremenike, prijatelje i saputnike.
Nastala i iščitana sporadično, kako to pisma pisana konkretnim povodima, dozvoljavaju, ta nehotična biografija odaje utisak spontanosti i odsustva naknadne pameti, životnosti i autentičnosti. U tome je naročita draž i značaj ove prepiske. Ispisana iz prve ruke, i u dahu i u trenutku, ova biografija iz pisama nosi obilježje povoda i vremena u kome je nastala, bez naknadnih racionalizacija. Strastan i pronicljiv sagovornik, tada mladi Šmeman, raspirivao je taj odnos koji je već ugledni i iskustvom prekaljeni Florovski rado prihvatio.
Pisma kao knjiga razgovora dva velika uma uzbudljivo je svjedočanstvo o njihovom bogoslovskom radu i pregalaštvu, razmišljanjima, nastojanjima, o borbama i izazovima pred kojima su se nalazili oni i njihovi savremenici, nešto poput objave istorije u životima ljudi, poput objave opšteg u individualnom.
Mi ovdje, u stvari, prepoznajemo analizu društva iz ličnog iskustva koja takođe osvjetljava i svjedoči o uzajamnom reciprocitetu teorije i individualne istorije. Tijesna je povezanost subjektivnog iskustva i sociološko-teorijske perspektive koju možemo tumačiti kao dijagnozu vremena među ruskom emigracijom u tom periodu. Pisma su, stoga, poput dokumenata proživljene istorije i uvijek upućuju izvan onoga što je subjektivno doživljeno kombinujući istorijsko i lično iskustvo izraženo kroz metakomentare, različite diskurse i asocijativnost.
Upravo je pismo platforma koja pruža mogućnost različitih čitanja, „zato što je za umjetničko djelo tipično da se ono postavlja kao neiscrpni izvor iskustava koja, osvjetljavajući ga, izazivaju pomaljanje njegovih uvijek novih vidova” (podsjeća nas Umberto Eko).
Te i ovu prepisku između dva protojereja lako možemo čitati i kao ispovijest ili propovijed, odnosno, kao „voljnu verbalnu radnju, gdje se otkrivaju djela, riječi i pomisli, direktno, bez stida, pred duhovnim ocem“, bivajući jednovremeno, kao i pravoslavna propovijed po svojoj prirodi „eklisiološka, hristološka, spasonosna i korisna za dušu“. Zatim, pismo i kao poslanica sa vizantijskog amvona, vazda na uzlaznom duhovnom putu duhovništva ili, kako Rusi više vole, starčestva. Zakon duhovnog rukovodstva i očinstva svagda je nalagan na pastire Crkve i on se prirodno uspostavlja na bazi duhovne gladi između duhovno iskusnog oca i njegovog duhovnog i buntovnog sina. Po Božijem promislu kroz susret fizički ili duhovni ljudi ulaze u odnos, i to je treći, novi činilac tog skupa. Jer, ljubav isključuje monolog i monopol, odnosno, „dijalog je sam život Crkve. Punoća, cjelovitost, radost, veličina i ljepota života Crkve i pojedinca jeste u dijalogu“ (da parafraziram o. Radovana Bigovića).
Kao književna vrsta, prema samoj definiciji, pismo predstavlja formu komunikacije kojom se izražavaju misli, osjećanja, opisuje niz događaja ili vode filosofske diskusije. Zato i velimo da najvažnija osobina pisma kao književnog ili polu-književnog žanra jeste njegova dijaloška priroda. Bez obzira na to da li je ono lične ili poslovne provenijencije, formalno ili neformlno, njime se skoro uvijek zahtjeva određeni odgovor onoga na koga je adresirano.
Upravo ta dinamička struktura epistole/pisma ponajviše doprinosi da se ona danas posmatra kao retorički, ali i kao književni žanr. Ne gubimo iz vida, i molitva takođe ima dijalošku prirodu, te nas ovaj razgovor dva bogoslova navodi i drži na polju duhovnog opštenja, odnosno, ondje gdje je i onda kad je prototekst predmet međutekstovnog nadovezivanja i osnova stvaranja metateksta.
Sama potreba njihova za razgovorom i duhovnim opštenjem je duboko hrišćanska. Hrišćanska vjera podrazumijeva dijalog, komunikaciju, otvorenost za drugog, za davanje i služenje drugom: ona je, „razgovor, komunikacija u ljubavi“ jer samo ljubav garantuje dijalog. Bolje rečeno, ona sama jeste dijalog. Prvi priručnici za pisanje pisama epistolari, nastali još u antičko vrijeme, gdje je „najraniji svjedok koji nam pruža saznanja o antičkoj teoriji pisma Pseudo Demetrije, kod koga je rečeno da su pisma prije svega – prijateljska pisma. Naime, u to vrijeme, za razliku od starijih kolega i saradnika, kod mlađe generacije, naročito kod Šmemana i njegovog okruženja, Florovski je izazivao duboko poštovanje. Treba naglasiti da je lično poznanstvo Florovskog i Šmemana na Institutu bilo veoma kratko i da je o. Aleksandar poznavao o. Georgija mnogo više posredno, preko publikacija, nego lično. Onda, gdje se odigrao taj susret i vječni zagrljaj Petra i Pavla koji još uvijek traje? Šmeman predosjeća da se konačno pomirenje između njih jedino može desiti u eshatološkoj perspektivi, piše Gavriljuk.
Poslanica, kako pojedinca, tako i Crkve, usmjerena je uvijek na ostvarivanje dijaloga, I misija svakog hrišćanina sastoji se u tome da prihvati, umnoži slavu Božiju i postane njen zajedničar. I sam Šmeman u tom smislu govori o svojevrsnom „misionarskom imperativu“, o misiji kao proklamaciji i udioničenju u eshatonu, koji je uvijek sam po sebi biće Crkve, tačnije, jedino njeno biće. Crkva kao misija jeste – ono što daje ovom vremenu njegovo pravo značenje i istoriji njen pravi smisao. Misija je ona koja daje ljudskoj odgovornosti u Crkvi njenu vrijednost, čineći nas saradnicima u djelu Hristovom“ (Šmeman). U tom smislu, i ova korespondencija plod je i dio misije crkve Hristove, odaziv na njen poziv, za nju i radi nje. Da je drugačije, taj odnos ne bi bio oročen, kao što se desilo, jer je svojevrsni Manifest poslanja u zajedničkom djelovanju ispunjen. Nije trajanje mjera već odnos koji je obogatio obojicu potrebnim i dovoljnim za Istinu i Vječnost, za realizaciju unutrašnje i spoljne misije Crkve, na svjedočenje Hrista. „Teško je zamisliti istinsko Pravoslavlje lišeno snažnog stremljenja prema vaseljenskoj misiji“ (kako ističe arhiepiskop tiranski Anastasije Janulatos).
Ovo navodim upravo zbog sadržaja prepiske naših protojereja i njihovih nastojanja, briga, procjenjivanja okolnosti i savremenika, prvenstveno predanog i neumornog djelovanja u bogoslovskim hrišćanskim krugovima od Evrope do Amerike. Poslanje Crkve nije van svijeta ili mimo svijeta. Ono se ne vezuje za vanvremenske ideologije ili nekakav apstraktni svijet ideja. Prisustvo Pravoslavlja je proročko i eshatološko, dinamično i istorijsko. Ono pouzdano zna da istorijsko kretanje, spasenje i život svijeta zavise od umjeća Crkve da osposobi svijet da primi snažno prisustvo ljubavi – i to smatramo prvim i vodećim duhovnim i cjeloživotnim nastrojenjem naših djelatnika Crkve pravoslavne Florovskog i Šmemana.
„Još jednom sam sa užasom pomislio – šta će dalje biti sa Crkvom, bogoslovljem, nama? To je opšta uspavanost, zlonamjernost i prezir prema svemu što ne potpada pod rutinu!“ (zabrinuto je pisao Šmeman). Otisak i doživljaj jednog vremena dat u Pismima kroz perspektivu njihove prepiske prepliće se sa intelektualnim, moralnim, društvenim i duhovnim dilemama prelomne epohe u istoriji svijeta i naroda.
Kod najvećih među nama u svim vremenima i svim prilikama iza grandioznog duha i djela koji nas zaslijepe, mi ostajemo uskraćeni da ugledamo i sagledamo njihovu jednostavnost i smirenost. Poslušanje koje je obilježilo krucijalne trenutke u razvoju bogoslovske karijere Florovskog, kada je potpuno suprotno svom glasovitom temperamentu, „prijekoj naravi” i „sklonosti ka sukobima“, u situacijama suprotnim njegovim željama i nastojanjima, priklonio se mišljenju i stavu starijeg po činu i duhu, ne zaboravivši da zaključi koliku mu je to duhovnu polzu donijelo i na pravi put izvelo. To se dogodilo, kada je poslušavši savjet Bulgakova, Florovski odložio pisanje disertacije o Solovjovu u kojoj je namjeravao da se razračuna s njim, kao i onda kada je nastojao da predaje filosofiju na Sveto-Sergijevskom institutu umjesto Otaca Crkve, no posle brojnih nedoumica i sumnji, ipak se složio sa Bulgakovim i kako se pokazalo u budućnosti, kroz izučavanje i predavanje istočne patristike, Florovski je pronašao svoje pravo prizvanje, za šta je zaslužan prvenstveno Bulgakov.
I Šmeman, spram svog mladalački naoštrenog i zapaljivog duha, ciničnih opaski i zapažanja pojava štetnih po pravoslavlje, kako se tada njemu činilo, temom blagodarnosti Bogu i prosvećene radosti, koja proizilazi iz blagodarnosti, prožeo je čitavo svoje liturgijsko bogoslovlje. Takođe, kasnije će on žaliti što je nekada pretjerano oštro kritikovao svoje učitelje, dok je još bio student, pokušavajući da se dokaže na račun takvih ljudi kakav je, na primer, bio suzdržaniji i manje sklon sukobima Zjenjkovski. No, dobroželateljnost i djelanje iz ljubavi i istinske vjere, uvijek i svakome otvore put da svoje rane zacijeli i prosija mirom i mudrošću.
„Ima neke promisliteljne ironije“, navodi Pavel Gavriljuk, „u tome da je Šmeman bio Florovskom isto ono što je Florovski bio Bulgakovu, „sin”, koji se pobunio protiv „oca”. No, Šmeman se kao „sin” ponašao drugačije od Florovskog, a Florovski se kao „otac” ponašao drugačije od Bulgakova. Dok je Bulgakov naročito cijenio originalnost Florovskog, dotle ovaj nije najbolje nosio nezavisan stav mladog Šmemana, što je opet bila ona božanska mjera na tasu potrebnom i neophodnom za savršenstvo.
I konačno, takvi plameni duhovi goreći stvaralačkim žarom umiju da oprlje i sebe i drugoga, no vatra u kojoj su kalili svoj duh i djelo po svojoj prirodi je neopalimaja i kao takva prevazilazi moći čovjekove. Velika su odricanja lična i najbližih potrebna da bi misija izišla na Put.
S tim u vezi sam i pomenuo ove dvije hrišćanske vrline Florovskog i Šmemana, poslušanje i blagodarenje, pozivajući i nas da nikad ne zaboravimo da je prvi korak uvijek i poslijednji, da je ljubav temelj i postament na kom podižemo sebe i svoje djelo.
Čitalac knjige saznaće da je Šmeman molio i naglasio „da ova pisma budu, naravno, među nama“. Docnije će reći za o.Georgija: „Samo znam da je u mom životu odigrao veliku – i pozitivnu i negativnu – ulogu. Ali, sve je to ’privatno’ i ’lično’“. Ili, kad je po smrti o.Georgija, Šmeman zapisao u svom Dnevniku pošto je usnio san: „Večeras – san o ocu G. Florovskom. Sa mnom je dobar, skoro nježan. Govorim mu: ’Oče G[eorgije], prije nekoliko godina sam Vam napisao pismo, jeste li ga dobili?’ On zatvara oči i govori: ’Da, dobio sam.’“. Čežnja prijatelja jednog za drugim govori da je odnos dvoje ljudi poput rijeke ponornice, i kad ga ne vidite – on postoji. On je tajna za sve ljude, ponekad i za one koji u njemu učestvuju. Takođe, oni koji su svjedočili kada je Florovski na umoru, povrativši se u svjesno stanje u jednom trenutku, okružen bliskim ljudima kojima se obraćao na engleskom, odjednom progovorio na ruskom i zatražio da pozovu njegovog prijatelja Šmemana.
Ljubav je tajna. I dio te ljubavi danas imamo pred nama blagoslovom Božijim.
U svojim pismima Šmeman je iskren i intiman; „Razgovor sa Vama mi je veoma potreban i tugujem zbog Vašeg brzog odlaska“, „Kao i uvijek, sa nestrpljenjem očekujem Vaša pisma. Do tada Vas pozdravljam i molim Vas da me ne zaboravite“ i druge sentence kojima mladi Šmeman izražava privrženost i sinovski odnos prema jednom od „Svetih otaca“ Florovskom, kako je govorio, a ovaj prihvatao izraze ljubavi: „Iako je veoma teško bez Vas, i moja vječita želja je da radim zajedno sa Vama, pored Vas, pod Vašim neposrednim rukovodstvom. Završavam, moleći da me pomenete u molitvama. Očekujem Vaša pisma“, završavajući pisma uvijek prigodnim pozdravom supruzi Florovskog Kseniji Ivanovnoj i riječima „S ljubavlju Vaš, Al. Šmeman“. Isto tako, mada zrelije i suzdržanije, Florovski prati duhovni uzlet mladog Vertera, istovremeno ostajući na poziciji starčestva koju je ugodno nosio: „Pišite češće – na uštrb sujete, ali ne na uštrb nauke. Grlim Vas i šaljem pozdrave Julijani Sergejevnoj i porodici“ i dopisano ručno „Zauvijek Vaš GF“.
Moram priznati, na momente sam osjećao blagu nelagodu jer smo na terenu privatne korespondencije, no iskreno ushićen jer sagledavamo njihovu ljudsku, toplu i bratsku naklonost koja je prvenstveno radost susreta Istih daleko od Rodine na Istom putu i pozvanju. No, kao što rekosmo, ljubav isključuje monolog i monopol. Velika je to potreba i blagodarenje Gospodu koji ih je čuvao i vodio po Svom promislu i mjeri božanskoj. A ona je odmjerena ovim godinama koje su dale zamah mladome Šmemanu i polet starijem Florovskom da brode i rode na Njivi Gospodnjoj, na polzu svom ruskom i svim pravoslavnim narodima, i u slavu Boga Živoga.
Ta na prvi pogled, tematska zaokupljenost Pisama duhovnim, čak i moralnim, problemima tadašnjice, otvorile su nam i svoju drugu stranu – ličnu, direktnu, refleksivnu, ispovjednu. Drugim riječima, Pisma mogu biti posmatrana i kao intimna i ispovjedna, dok njihova književna i umjetnička vrijednost jeste u religiozno-filosofskim propovijedima i poukama, ali će upliv prepoznatih pojedinačnih, ličnih osjećanja naspram opštih, otvoriti Pisma ka promišljanju o životu i sudbini adresanta i adresata, kao običnih ljudi – kao običnog čovjeka koji prijatelju poručuje da nije uspio da ispuni njegovu molbu i kupi mu Nescafé (Šmeman Florovskom).
Iako van našeg teološkog fokusa, i može biti skrajnuta, intimna prizma njihovog pripovijedanja, ipak nije ostala neprimjećena nauštrb glavne tematske okosnice Pisama – njihovog međusobnog obraćanja kroz filosofske refleksije. Toplina uzajamnog bratskog odnosa dvojice bogoslova ozariće i naše poznanje. I što je najvažnije, ta bliskost i ljubav međusobna, plod je njihove duhovne zajednice koliko god je oni relativizovali širim aspektima i ambijentom svjetskih putnika – „Međutim, teško da bi to bili ’razlozi’, da nije bilo tog svojevrsnog unutrašnjeg „nemira”, tog izbora, učinjenog gotovo podsvjesno, u dubini – svojersnog ’Ustani i idi’, kako veli Šmeman u svojim Dnevničkim zapisima. „Vjerujem u Vašu stvar, smatram je potrebnom za Crkvu i u Vašem pozivu čujem glas Božiji – Idi i služi mi u Americi”, stoji u Šmemanovom pismu od 9. oktobra 1950. godine.
Izvor: kinonija.rs
