I ove godine, 9 juna, kao i prethodne tri, odslužen je pomen potonjem cetinjskom Mohikancu, prof. Predragu Vukiću. Na ovom svetom mjestu , gdje je blagoslovom svetog oca Vasilija, i prof. Vukić napustio svoj zemni život, na kojem su i kamen i vjetar i svaka stopa molitva, svetog Vasilija, njegovog postradalog đakona, svetog Isaije od Onogošta, svetog mučenika Stanka i ostalih nepoznatih svetitelja koji su se podvizavali na ovom mjestu, svoj vječni spokoj je našla i ova Hristoljubiva duša i gdje će, u blizini nekadašnje crkve S. Georgija i sačekati opšte Vaskrsenje i dolazak onoga kojeg je ljubio uprkos svim svojim tjelesnim patnjama i bolima duše koje su mu nanosili i bližnji i oni malo dalji, a on je osjećao sve rane svoga roda Srpskog, i nosio i sastradavao sa njima, govoreći često: „ moja pluća ne mogu više da podnesu ovoliko stradanje i nepravdu“.
Pomen ovoj divnoj i stradalnoj duši, na dan njegovog zemaljskog rođenja,originalnom čovjeku, koji je iz zaborava izvukao mnoge istorijske ličnosti i događaje, služili su: Arhimandrit Sergije, nastojatelj ostroške obitelji i protojerej Predrag Šćepanović, uz prisustvo jednog dijela prijatelja: prof. Aleksandra Vujovića, Aleksandra Jelovca, Vere Vukić, Smilje Vlaović. Osim molitve za pokoj duše prijatelju i bratu Predragu, evocirale su se i uspomene na njega i grebalo se po najudaljenijim dijelovima sjećanja, pokušavajući da se izvuče još nešto od onoga što je Peđa nekad govorio, djelujući nama ograničenima kao surovo i mračno, a tek sada kada naše duše doživljavaju ono što je Peđina toliko puta osjetila, shvatamo da je sve bila istina, surova i realna, ali otrežnjujuća i ljekovita, koju ćemo morati da prihvatimo ako mislimo da spasimo svoj nacionalni i ljudski opstanak, a spasimo duše i svijetlog obraza izađemo pred pretke koji su nam u nasleđe ostavili i svetinje i obrazac pod kojem se živi i umire.
Oprosti nam, potonji Mohikanče, što nijesmo imali dovoljno ljubavi i mudrosti, da te prihvatimo i ozbiljno saslušamo kad si okrvavljene duše i raspolućenog srca, dolazio za mrvice pažnje i topline. Što te nijesmo ozbiljno shvatili kad si kroz svoje koračnice govorio o surovosti koja nam se bliži i da ne stavljamo probleme pod tepih. Nadamo se da sad slobodan od „ okova fizičeskih“ i dalje uživaš u psalmima Davidovim, vodiš svoj Nebeski ljetopis i moliš se za nas male i nerazumne, da nam Gospod podari toplije srce, plameniju vjeru i iskreniji odnos prema sebi i svojim bližnjima.
Hvala ti za za nelicemjerni i ljudski odnos i brigu, razumijevanje i trud, od akcije“ svi po evro za Hram“ do skupljanja priloga za nedostajuća zvona širom naše zemlje.
Vječan ti spomen, brate i prijatelju!
hadži Smilja Vlaović
