Poslanicom povodom 1700 godina Milanskog edikta i osvećenja Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, oktobra 2013. ljeta Gospodnjeg, Mitropolit Amfilohije je poručio da Saborni hram gradimo da bi bio podsticaj na obnovu pravoga Duha u nama, na obnovu naših svetih narodnih običaja, našeg sveukupnog življenja, što je ovaj hram i bio od početaka gradnje pa do dana današnjeg: “Zidamo ovaj hram da bi nas uzvodio nebesima i ugrađivao u vječni grad Jerusalim, da bi nas sabirao oko Prestola Jagnjeta Božjeg, zaklanog za život svijeta. Da bi nas preobražavao i pretvarao u hramove slave Božje, Trojice Svete, Trojedinog Boga Ljubavi, radi čega je čovjek i stvoren. Pored svega ovoga ovaj hram, kao i svi pravi hramovi, mjesto je uzajamnog praštanja i mirbožanja ljudi i naroda. Kroz njega nam se daruje blagodat i mir Gospoda našega Isusa Hrista, Ljubav Boga i Oca i zajednica Svetoga Duha.”
Osnovna poruka Hristovog Vaskrsenja, pa stoga i ovog hrama njemu posvećenog, kao i svega što se u njemu događa i pjeva, jeste upravo: „Sve oprostimo Hristovim Vaskrsenjem…“ i on kao takav je poziv svima na zadobijanje slobode koja nas je stvorila i radi koje postojimo, na buđenje samosaznanja da smo svi ljudi braća i vječna sabraća, odgovorni jedni za druge i u vremenu i u vječnosti.
“Ovaj hram je ne samo mjesto Pričešćivanja Hljebom života i vaskrsavanja istinskog zajedništva sa Bogom i među ljudima, nego i učilište kako da dijelimo bratski u ljubavi hljeb naš svagdašnji i dobra kojim je Bog sve ljude i narode izobilno obdario i obdaruje”, riječi u blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, istinskog ktitora Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, u čijoj kripti je i sam našao mjesto pokoja.
Stoga, kao i toga dana kada je prije deset godina osveštan hram, sledujući duh ljubavi i zajedništva, saberimo se u subotu i nedjelju svi zajedno i radujmo se i veselimo u danu kojeg stvori Gospod:
Dobrodošli!
*******
Poslanica povodom 1700 godina Milanskog edikta i osvećenja Sabornog hrama u Podgorici
Drevni naziv današnje Podgorice – Dioklija, Dokleja, iz vremena Rimskog i Romejskog carstva, koji znači „grad slave Božije“, takoreći „Božije obitalište“ – svjedoči da je ovaj grad od davnina imao svoje hramove. Kada su prošla vremena neznaboštva, hrišćani su ga okitili hramovima Boga istinitoga, kao mjestima bogoslovesnog otkrivanja i liturgijskog „obitavanja“ Oca našeg Nebeskog i Gospoda Neba i zemlje koji, kako kaže Sv. apostol Pavle, iako ne stanuje u rukotvorenim hramovima (Dap 17, 23.24), nije ni daleko od nas, jer u Njemu živimo i krećemo se i jesmo (Dap 17, 27-28), i Njime se pričesno hranimo i oživotvoravamo za život vječni.
Gradovi bez sabornog hrama slični su čovjeku bez srca i duše. Podgorica je dugo bila jedini evropski grad koji je ostao bez svog središnjeg, sabornog i sabirnog hrama, zato je vapila svim svojim bićem za jednim takvim hramom koji bi bio sobom vaskrsenje i obnova. Svi ovi i mnogi drugi porušeni hramovi stare Duklje, Podgorice i njene okoline očekivali su vjekovima svoju obnovu i vaskrsenje starih i temelj novih „obitališta slave Božje“. I, evo, naše pokoljenje, u najtežem i duhovno najraslabljenijem vremenu, prihvatilo se tog najvećeg i istorijskog zadatka: blagoslovom vaseljenskog, ruskog i srpskog patrijarha latilo se gradnje Hrama Vaskrsenja Hristovog u današnjem podgoričkom naselju Momišići.
Osvećujući Hram Vaskrsenja obilježavamo 1700-godišnjicu edikta Cara Konstantina o slobodi vjere (313–2013), u njemu i preko njega vaskrsavamo sveukupno hrišćansko nasleđe drevne Dioklije – Prevalitane, potonje Zete – Crne Gore. Nesumnjivo Crkva ovdje postoji od apostolskih vremena. Sačuvana su predanja da je već apostol Pavle propovijedao Jevanđelje ne samo u Solunu, Veriji, po Makedoniji, nego da je dolazio i do Travunije (današnje Hercegovine – pećina kod crkve Svetih apostola Petra i Pavla u Dalmaciji, manastir Krka).
Sigurno je pak da je njegov učenik, apostol Tit dopirao do Dioklitije i dalje… Blagodareći tome već od trećeg vijeka, naročito od četvrtog vijeka pojavilo se više Episkopija, među koje posebno mjesto zauzimaju Dioklijska, Skadarska, Dračka, Raška, Budvanska, Kotorska, Svačka, Risanska…
Na današnjem Kosovu bila je veoma rano, pored drevne Sirmijske episkopije (Sremska Mitropolija), poznata i Ulpijanska (Lipljanska) episkopija, a prema jugu – Skupijska episkopija. U današnjem gradu Nišu, rodnom gradu Cara Konstantina, u kome se obilježava (6. oktobra) centralna svečanost povodom 1700-godišnjice Milanskog edikta, takođe postoji Episkopija upravo od vremena Cara Konstantina, kao i kod Bele Palanke – Remezijanska episkopija (u njoj je stolovao u četvrtom vijeku znameniti crkveni pisac Sveti Nikita Remezijanski, sastavljač čuvene pjesme „Tebe Boga hvalim“ – „Te Deum“).
Ovih prvih vjekova (sve do prve polovine devetog vijeka) glavni misionari i propovijednici Jevanđelja su dolazili sa Zapada, iz Rima. No, kada je Car Konstantin prenio prestonicu Carstva u mali gradić na Bosforu – Vizant, nazvavši ga Konstantinopolj – Novi Rim, utemeljivši u njemu novo Hrišćansko carstvo (oslobođeno od paganstva prvog Rima), postajala je sve snažnija misija Crkve Istoka i na prostorima Dioklije – Zete, Dalmacije, današnje Albanije, Srbije, sjeverne Makedonije, Bugarske, Panonije…
Tako se ovdje prožimalo istočno i zapadno crkveno predanje, što će ostaviti dubokog traga i na naš srednjevjekovni nemanjićki period, pa sve do naših vremena.
Ne treba izgubiti iz vida da su prvih deset vjekova – vjekovi jedinstvene Crkve Zapada i Istoka.
Tom prožimanju naročito je doprinijelo osnivanje Arhiepiskopije Justinijane Prime u vrijeme cara Justinijana (6. vijek).
Na tim temeljima započinje pokrštavanje, naročito od vremena cara Iraklija (VII vijek) novodoseljenih plemena, osobito slovenskih, prvjenstveno Srba.
U tom pogledu presudnu ulogu će odigrati misija Svete braće Ćirila i Metodija u Moravskoj (druga polovina IX vijeka) i njihovih prognanih učenika Klimenta, Nauma i drugih, rasijanih do Ohrida i šire po balkanskom prostoru.
Ono što je njihovu misiju učinilo nezaustavljivom i dugoročno plodonosnom jeste upotreba slovenskog jezika u bogosluženju, kao i slovenskog pisma (glagoljice i ćirilice).
Carigradski patrijarh Fotije zaista je s pravom nazvan „ravnoapostolni“, posebno zbog toga što je poslao solunsku braću Svete Ćirila i Metodija kao misionare u Moraviju.
Treba podsjetiti da proslavljajući 1700-godišnjicu Milanskog edikta i osvećujući Hram Vaskrsenja, proslavljamo takođe i 900 stotina godina svetorodne loze Nemanjića i rođenja njenog rodonačelnika Stefana Nemanje – Simeona Mirotočivog na Ribnici, opominjući se čudesnog, od nemanjićevskih vremena neprekinutog sveštenog trajanja samoga mjesta, na kome se u slavu Hristovog Vaskrsenja uzdiže danas ovaj hram.
Momišići, nekada selo u okolini Podgorice, nazvano je po selu Momiši (Momuši) kod Prizrena u Staroj Srbiji, iz koga je u više navrata naseljavano i koje kao jednu od metohija slavnoga Hilandara pominju Prepodobni Simeon Mirotočivi i Sveti Sava u svojoj zadužbinarskoj Hilandarskoj povelji. Zato nije nimalo slučajno što su i sami Momišići postali metohija hilandarska, koju u XIII i XIV vijeku u takvom statusu potvrđuju Stefan Prvovjenčani, Sveti kralj Milutin, Sveti Stefan Dečanski i Milutinov unuk, car Dušan Silni.
Veliki dio starih Momišića od vremena Crnojevića bio je u vlasništvu stare svešteničke porodice Popovića, za koju predanje kaže da je našoj svetosavskoj Crkvi kroz vjekove dala 70 sveštenika, među njima i dvojicu imenima nam neznanih Sveštenomučenika Momišićkih i njihovih 40 đaka, koje ovdje u Momišićima, u crkvi Sv. Đurđa – Georgija, spališe Turci žive u 1688. g.
Ova crkvica obnovljena je na Đurđic 1995, a nemanjićko naznačenje mjesta ovaploćuje se danas, o devetstotoj godišnjici svetorodne loze Nemanjine u Hramu Vaskrsenja Hrista Spasa, u kome je jedan od dva bočna paraklisa i posvećen Simeonu Mirotočivome, a drugi Sv. Jovanu Vladimiru, Zetskom kralju i Mučeniku.
Zašto, dakle, baš njima dvojici?
Ova dva drevna srpska vladara su nam na svom mučeništvu i podvigu sagradili dom i državu, uveli nas u vjeru Pravoslavnu i izveli, kao zreo hrišćanski narod, na istorijsku pozornicu, upisali u nas i naše biće naše vječno opredjeljenje i Put kojim da hodimo. Obojica su vjekovni vaskrsitelji i objedinitelji narodne duše i sudbine, utemeljitelji narodne simfonijske državotvornosti, svjedoci – svojim životom
i djelom – Vaskrsloga Hrista!
U ovom gradu, koji se u starini zvao Ribnica, a, u novije vrijeme, Podgorica, mada se i u vrijeme svetorodne loze Nemanjića koristilo za zetsku oblast ime Dioklitija, a za pripadajući joj dio Jadrana – Dioklitijsko more, očuvani su ostaci ne tek običnih starohrišćanskih hramova, nego upravo onih najznačajnijih, samih prestonih hramova episkopskih sjedišta i manastira.
Kao očevidan primjer toga služi Bogorodičina saborna crkva u drevnoj Diokliji, u kojoj je, po predanju, ovjenčan kraljevskim i bračnim vijencem sa Kosarom Sv. Jovan Vladimir, zetski kralj, mučenik iz XI vijeka.
Divni su i ostaci prestonog episkopskog hrama na Zlatici sa starohrišćanskom krstionicom.
Crkva Sv. Đorđa pod Goricom (X vijek) i danas služi, dok je manastir Svetog Marka (Drpe), vezan po predanju za ličnost Svetog Save, prvog srpskog arhiepiskopa, porušen (u njemu je po predanju Sveti Sava ustoličio prvog episkopa Zetske episkopije 1220. g, premještenog kasnije u manastir Sv. Arhangela na Prevlaci; poslednju kapiju su mu srušili komunisti 1958. g).
U Ribnici je rođen rodonačelnik svetorodne loze Nemanjića, Stefan Nemanja, potonji Prepodobni Simeon Mirotočivi. Mjesno duhovno predanje – koje je posvjedočio veliki starac naše Crkve iz prve polovine XX vijeka, iz obližnjeg manastira Dajbabe, Prepodobni Simeon Dajbabski – kaže da se negdje u goricama stare Ribnice, a današnje Podgorice, ispod Dajbabske gore taje časne mošti Svetoga srpskog kneza Bondimira – Budimira koji je krštenje primio iz ruku samih Svetih Ćirila i Metodija.
U njemu neki prepoznaju kneza Mutimira Vlastimirovića, za koga čak i latinski izvori (F. Leonardis) tvrde da je kršten rukom Ćirilovom 857. g.
Ostao je poznat fakt od dalekosežnog značaja da je u vrijeme ovog kneza Mutimira, episkop starohrišćanske Raške episkopije odbio nalog tadašnjeg rimskog pape Jovana VIII da se potčini jurisdikciji njegove Panonske mitropolije (873. g); ostao je u kanonskoj zajednici i vjernosti arhiepiskopu Konstantinopolja, Novog Rima. To njegovo opredjeljenje su nastavili Naum i Kliment Ohridski, i ostali učenici Svete Braće Ćirila i Metodija. Na tom ćirilo-metodijevskom opredjeljenju i predanju i mogao je Sveti Sava sagraditi i utemeljiti samostalnu Arhiepiskopiju žičku (1219. g), potonju Pećku Patrijaršiju.
Ovim djelom u slavu Božiju mi vaskrsavamo stare hramove, a kroz njih i preko njih, obnavljamo i svoje saborno pamćenje i spomen na mrtve i žive pretke, koji su svi živi u Bogu.
U Hramu će, ako Bog da, između ostalog biti obnovljena i starohrišćanska krstionica sa Zlatice, da bi se kroz nju i preko nje Crna Gora vratila Časnom Krstu i Svetom krštenju, sabrala u jednu dušu i jedno srce, vjerom, nadom i ljubavlju Božjom.
Ovaj veličanstveni hram sa njegovim zlatnim krstovima pomirenja, vaskrsenja i bratske sloge, gradili su, uz pomoć Božiju, mnogi ljudi žedni pravde Božije i života vječnoga, koji su u njega uzidali makar molitvu ili kamenčić: najmanji prilog pred Bogom je veliki, samo ako se prilaže čista srca i duše.
Kao takav Hram objedinjuje, kako svojom arhitekturom tako i svojim sadržajem, kako Istok i Zapad, tako i sveukupno kulturno-duhovno nasleđe vjekovnog hrišćanskog vremena ovih prostora.
Od Hrama Hristovog Vaskrsenja u Jerusalimu sa Grobom Hristovim i Golgotom, građenog u vrijeme Cara Konstantina i Carice Jelene (osveštanog 335. godine), od Svete Sofije Carigradske, Svetog Trifuna Kotorskog, rimske romanike i primorskih preslica, do Studenice, Dečana, Hrama Hrista Spasa u Moskvi i Svetog Save u Beogradu našeg vremena, kroz jedinstvenu kriptu Svih Svetih, sličnu drevnim hrišćanskim katakombama, kroz njegovo utemeljenje na surovim crnogorskom megalitima, preobražavanim plastičnim tkanjem, do zlatnih krstova na kubetima i milozvučnog trepeta voronježskih zvona – ovaj hram predstavlja jedinstvenu sintezu svega toga, prožetu duhom Vaskrsenja.
Njime vaskrsavaju pred našim očima i postaju opipljivi kroz klesarske zapise u kamenu, spolja i iznutra, zlatom optočene hiljade događaja i likova biblijskih – starozavjetnih i novozavjetnih, i onih iz dvijehiljadugodišnje istorije Crkve Hristove.
Ako je svaki hram po svojoj prirodi – živonosni Grob Hristov, a po svom sadržaju i svjedočenju – mjesto Hristovog Vaskrsenja i vaskrsenja onih koji se, poput apostola Tome, dotiču Njegovih živonosnih rana, primajući silu Njega Vaskrsloga, to ovaj podgorički hram sobom vaskrsava svu ljepotu drevne Duklje, Zlatice, Martinićke Gradine, Prečiste Krajinske, Miholjske Pravlake…
Znameniti Podgorički diskos (čaša) iz četvrtog vijeka, koji se čuva u Sankt Peterburgu, uklesan u zidinama Hrama sa sjeverne strane, njime takođe vaskrsava, kao i Časni Konstantinov krst, postavljen između Hrama Vaznesenja i Hrama Vaskrsenja, i uz njega Zlatni krst Svetog Jovana Vladimira, postavljen na glavnom kubetu Hrama.
Ovim hramom Podgorica po prvi put postaje grad, poput drugih velikih svjetskih prestonica. Bez njega je bio palanka, naselje bez očinjeg vida, bez orijentacionog putokaza, bez središta i odredišta.
Hram kojim i u kome ne samo Božanstvena Liturgija daruje „Hljeb koji silazi s neba“ i predstavlja „vospominanije (živo pamćenje, sjećanje) na Gospoda i Boga i Spasa našeg Isusa Hrista“, nego obnavlja saborno pamćenje na sve i sva što se dogodilo od iskona radi našeg spasenja i zadobijanja života vječnoga, pričešćem Hljebom života. Uz to na njemu uklesani guslar čuva i vaskrsava vjekovno pamćenje naroda, kao što i Crnogorka sa preslicom i kolijevkom izatkava čistotu narodne duše i rađa nova pokoljenja.
Vitlejemska pećina kroz koju se ulazi u Hram, ozarena veličanstvenim mozaikom Hristovog Vaskrsenja, svojim u kamenu isklesanim Ćirilo-metodijevskim likom čuva i vaskrsava Ćirilovo pismo, ubijano i proganjano danas više nego ikada iz crnogorskog umlja, pismenosti i kulture.
Zašto je Hram posvećen baš Hristovom Vaskrsenju? Zato što su svijetu našega vremena ljudi svojim klanjanjem prolaznom životu i vrijednostima, obogotvorili smrt i tvorevinu, zamijenivši njima Boga i besmrtno ljudsko dostojanstvo, a mi, gradeći Hram Vaskrsenja, želimo da obasjamo svoj život svjetlošću besmrtnosti i vjerom u bogosmisao čovjeka i svijeta.
Gradeći Hram Hristovom Vaskrsenju, budimo takođe u sebi vjeru u nepobjedivost dobra, istine i života. Tom gradnjom rađamo u sebi radost života, oslobađajući se od tugomore i beznađa vremena u kome živimo. Gradimo Hram da bi on bio vidljivi znak prisustva Vaskrsloga Hrista u nama i među nama. Kvascem Vaskrsenja čistimo svoju dušu od zagađenosti, strasti i zabluda. Obnavljamo u sebi našu svetu vjeru Pravoslavnu, Svetosavsku i Svetopetrovsku „vjeru pravu“.
Sijemo po svojoj duši i dušama svojih potomaka sjeme vječnog smisla i vjeru u pobjedu života nad smrću, ljubavi nad mržnjom, svjetlosti nad mrakom. Gradimo ga da bi nam bio podsticaj na obnovu pravoga Duha u nama, na obnovu naših svetih narodnih običaja, našeg sveukupnog življenja. Zidamo ovaj hram da bi nas uzvodio nebesima i ugrađivao u vječni grad Jerusalim, da bi nas sabirao oko Prestola Jagnjeta Božjeg, zaklanog za život svijeta. Da bi nas preobražavao i pretvarao u hramove slave Božje, Trojice Svete, Trojedinog Boga Ljubavi, radi čega je čovjek i stvoren.
Pored svega ovoga ovaj hram, kao i svi pravi hramovi, mjesto je uzajamnog praštanja i mirbožanja ljudi i naroda. Kroz njega nam se daruje „blagodat i mir Gospoda našega Isusa Hrista, Ljubav Boga i Oca i zajednica Svetoga Duha“.
Naročito nama u Crnoj Gori, opterećenim zlim duhom krvnih osveta, bratoubilaštva starog i novog, dioba, sve dubljih i pogubnijih, neophodno je praštanje i uzajamno pomirenje.
Jer samo se na praštanju i pomirenju može graditi istinska budućnost svakog pojedinca i svih ljudi zajedno.
A osnovna poruka Hristovog Vaskrsenja, pa stoga i ovog hrama njemu posvećenog, kao i svega što se u njemu događa i pjeva jeste upravo: „Sve oprostimo Hristovim Vaskrsenjem…“.
Kao takav on je poziv svima na zadobijanje slobode koja nas je stvorila i radi koje postojimo, na buđenje samosaznanja da smo svi ljudi braća i vječna sabraća, odgovorni jedni za druge i u vremenu i u vječnosti.
Na kraju, ovaj hram je ne samo mjesto Pričešćivanja Hljebom života i vaskrsavanja istinskog zajedništva sa Bogom i među ljudima, nego i učilište kako da dijelimo bratski u ljubavi hljeb naš svagdašnji i dobra kojim je Bog sve ljude i narode izobilno obdario i obdaruje.
Tako je ovaj hram poziv svima nama na vaskrsavanje u nama samožrtvene ljubavi, vjere u nepobjedivost dobra, i istinske čovječnosti, odnosno bogočovječnosti kao mjere čovjekovog napredovanja i savršenstva, to jest bezmjerne mjere ljudskog uzrastanja, u mjeru rasta Hrista Vaskrsloga, „koji će doći da svakome dade po djelima njegovim, da sudi živima i mrtvima, čijem Carstvu neće biti kraja“.
„Hristos Vaskrse iz mrtvih, smrću smrt uništi i svima u grobovima darova život vječni!“
ARHIEPISKOP CETINJSKI,
MITROPOLIT CRNOGORSKO-PRIMORSKI I
EGZARH SVETOG TRONA PEĆKOG
Izvor: Časopis Svetigora br. 229-230
