U petak četvrte nedelje Velikog i Časnog posta, 28. marta 2025. godine, u manastiru Kosijerevo, u Petrovićima kod Nikšića, održan je sabor sveštenstva, sveštenomonaštva Eparhije budimljansko-nikšićke sa ispovješću sveštenstva.
Sabranje je počelo Svetom Liturgijom pređeosvećenih darova, koju je služio Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki G. Metodije.
Tokom Liturgije održana je ispovjest sveštenstva i sveštenomonaštva Eparhije.
Po odsluženoj Liturgiji, obavljen je bratski sastanak Eparhije budimljansko-nikšićke.
Sabranima se, za trpezom hrišćanske ljubavi, obratio protojerej Miodrag Todorović, ukazujući na događaje koji su od značaja za našu istoriju, duhovnost, tradiciju.
„Na Liturgiji pređeosvećenih darova kaže se: Svjetlost Hristova prosvećuje sve. Uz ovaj vozglas možemo dodati i stihove Svetog Lovćenskog Tajnovidca i upravo ono što je prizvanje i misija Crkve jeste da se taj mrak tjera, kako kaže Sveti Grigorije Palama: Gospode, prosvijetli tamu moju, i da ta tama koja zaposjedne dušu čovjekovu Hristovom blagodaću i ugledanjem na Hrista napravi mjesto svjetlosti“.
„Svi mi znamo jednu našu epsku pjesmu „Banović Strahinja“, počinje stihom: Neko bješe Strahinjiću bane i taj Banović Strahinja odlazi u tazbinu, u grad Kruševac, kod tasta Jugović Bogdana i kod devet šura. Onda mu stiže glas da su mu dvori u malenoj Banjskoj poharani i da je njegova vjerna odvedena ljuba“.
„On kao junak, kao čovjek okreće se prema tastu, prema Jugovićima da idu u Kosovo da je vrate i da tamo megdan dijele ako treba. Dobio je odmah negativan odgovor, jer je proradila jedna ljudska logika i Jug Bogdan mu kaže: Ne dam tebe đece devetoro da ih kolju po Kosovu Turci. Onda se on okrenuo, vidio je pašenoga nekakog mlada Nemanjića, ova riječ nekakoga jasno govori da nije dostojan onih prvih Nemanjića. A Nemanjić gleda u zemljicu. Vidi bane nema druga, nema prijatelja, pa se sjeti hrta Karamana i ban i hrt Karaman na đogatu konju od megdana odoše niz Kosovo ravno. Tamo naiđe na jednog derviša koji bijaše pripit i koji poznade Strahinjića bana i kaže mu, tu u turskoj ordiji, oslovljava ga imenom: Ti sokole, Strahinjiću bane“, rekao je otac Miodrag, dodajući da se taj derviš sjetio Strahinjića bana kod koga je bio u ropstvu, “dosta ga je hlebom nahranio i rujnijem vinom napojio“.
„To dobročinstvo i milosrđe banovo, tu među turskom ordijom spasi mu glavu i kad ga zakumi Bogom da ga turskoj vojsci ne prokaže, on kaže: Ti sokole, deli Strahinj bane, da ćeš sada sablju povaditi, da ćeš toga konja naljutiti, da ćeš satrijet caru pola vojske nevjere ti učniti neću, ni tvojega hleba pogaziti. Kad je došao i našao vlah Aliju koji je bio odmetnik od sultana i svoju ljubi, ženu tamo pod čadorom, poziva ga na megdan i kad dijele megdan ljetnji dan do podne onda je banu dotužilo i poziva svoju ljubu da uzme jedan komad sablje „pa pomozi meni, ja l Turčinu“. Vlah Alija onda progovara da pomogne njemu „kad si noćila sa mnom pod čadorom nikad mila njemu biti nećeš, koriće te jutrom i večerom“. Prevari se ljuba, uze komad sablje i udari Strahinjića bana koga zali krvca po očima. Ali banu nova snaga dođe kao u tim graničnim situacijama kad je biti ili ne biti, pa omanu tamo i ovamo dok Turčina s noga ukinuo, pa ne traži ništa od oružja pod grlom mu zubom zapinjaše, zakla njega kao vuče jagnje“, besjedio je sveštenik Todorović, dodavši da je ban onda stavio ljubu na konja đogina i pobježe sa njom niz Kosovo.
Primjer bana Strahinjića je, po riječima o. Miodraga, veliki primjer istinskog Hristovog praštanja.
„On je prenebregao to što je junak, i to što nema niko da mu pomogne, što nema druga, niti prijatelja u takvom momentu, a najvše je prenebregao i stavio iznad ljubav prema supruzi i Svetu tajnu braka“, zaključio je protojerej Miodrag Todorović.
Izvor: Eparhija.me
