Svetom liturgijom u Crkvi Svetog Đorđa pod Goricom na praznik Sabora Svetog arhangela Gavrila načalstvovao je starješina ovog drevnog hrama, protojerej Mirčeta Šljivančanin.
Visokoprečasnom proti sasluživalo je sveštenstvo ovoga hrama: protojerej-stavrofor Mileta Kljajević, protojereji Jovan Radović i Blažo Božović, đakon Luka Pavićević uz molitveno učešće prote Miluna Femića.
Na liturgijske vozglase odgovarali su pojci Crkve Sveti Đorđe, praćeni vernim narodom Božijim.
Nakon pročitanog jevanđelskog začala, slovom pouke obratio se načalstvujući sveštenoslužitelj, prota Šljivančanin:
,, Ovaj jevanđelski događaj o umnoženju hljebova, govori nam o tome da je Isus Hristos, Bog i Spasitelj; da Njemu koji je stvorio svijet i sve što je u svijetu, nije ni neobično što je sa pet hljebova i dvije ribe nahranio pet hiljada ljudi, osim žena i djece, što znači da je bilo deset hiljada ljudi. On nas poučava kako da živimo u ovom svijetu, kako da se spasavamo i gdje je naše spasenje; kako treba da imamo pažnju i brigu jedni za druge; da smo spremni da se jedni drugima nađemo i da ono što imamo, to i damo.
Mnogo su važne rečenice u kojima se govori da – On pogledavši na nebo, blagoslovi, prelomi, dade svojim učenicima a oni svome narodu – gdje je Gospod pokazao važnost molitve, i da i mi vjerujući u Hrista kao Spasitelja, već ovdje se hranimo hljebom života, koji se neprestano umnožava i koji ne može nikada nestati – i da će se to hranjenje nastaviti u carstvu Božijem.
Dakle ova priča ima i evhraistijsku sliku ali i pouku za naš svakodnevni život – da smo spremni da pogledamo potrebe drugih, da pored toga što u Boga gledamo, gledamo u bližnje. A sa druge strane da smo spremni da im damo ono što imamo.
A kako će to biti dovoljno za naše bližnje, najbolje nam govori ova priča. Ako sa vjerom i sa ljubavlju damo i ono malo što imamo – u tom trenutku i svom životu – mi ćemo time moći da utješimo drugoga i da bude dovoljno za naše spasenje.
Ova priča nam govori kako se Božijom ljubavlju umnožava dobro i kako ako smo spremni i malo dobro da učinimo bližnjemu, kako će se od toga desiti čudo – i kako će to biti veliko za njega. Nema čovjeka na ovoj zemlji koji ne može učiniti dobro drugome, a kad to učinimo i stavimo pred noge Hristove, to će biti veliko, i biće i za naše spasenje dovoljno.
Danas slavimo i spomen Šest Vaseljenskih sabora (od prvog u Nikeji 325.god. do Šestog 681.god.) Šta je suština tih sabora ? Na njima je dosta rečeno i dosta odlučeno i što se tiče pravila i disipline života u Crkvi. U najkraćem, mogli bismo reći – sabirali su se episkopi iz cijeloga svijeta – oni su čuvali i utvrđivali vjeru koju je Hristos donio, koja je otkrivena Bogom, koju su apostoli dalje predali – ne svoju vjeru i svoje stavove, već Bogom otkrivenu vjeru i formulisali, da bi mi mogli njome živjeti i da bi ona ostala sačuvana i nepovrijeđena, do kraja svijeta, jer je bilo onih i biće, koji su nasrtali na Crkvu, na istine vjere, ali Crkvu Hristovu niko neće moći nadvladati, što smo mogli na svojoj koži osjetiti.
Sveti Oci su tu istinitu vjeru u Hrista, Svetu Trojicu, u Hrista Bogočovjeka, (da je Isus, Sin Božiji, da je ravan Bogu, da su u Hristu dvije prirode – božanska i čovječanska, nerazlučno, nerazdjeljivo povezane i spojene, da je Sveti Duh, ravan Ocu i Sinu, da je Presveta Bogorodica zaista Bogorodica, da je rodila Sina Božijega i mnoge još druge važne i najvažnije istine), utvrdili, formulisali i predali – Crkvi Božijoj, da njome živimo i da Nju utvrđujemo i čuvamo; da je istinita vjera, stvar spasenja – jer, ne može čovjek da vjeruje bilo kako, nego da nam je Bog otkrio kako treba živjeti i da tu vjeru treba čuvali.
Tu nam je i Sveti arhangel Gavrilo, jedan od onih koji stoji na čelu anđelske vojske koji objavljuje Božiju volju; znamo, da je tu najvažniju vijest – da će Sin Božiji doći u ovaj svijet – donio Presvetoj Bogorodici; njega molimo da nas štiti, i da nas upućuje da idemo Božijim putem.
Crkva je sabor. U Crkvi je Bog naš – Otac, Sin i Sveti Duh. Sin Božiji je postao Sin Čovječiji. Sa nama je kroz svoje tijelo glava Crkve a mi svi smo udovi Njegovog tijela. Vjera u Njega je čuvana i sačuvana vijekovima, kroz Svete Oce. Bog uvijek šalje svete i Božije ljude u ovaj svijet, da čuvaju vjeru i žive njome; a da našem spasenju pomažu sveti anđeli Božiji, koji nam pomažu da idemo Božijim putem, u tom Saboru mi živimo u koga smo se uključili svetim krštenjem. U tom Saboru treba da živimo našim podvigom, žrtvom, trudom, brigom za druge i dijeljenjem onim što nam je Bog dao, a za utjehu bližnjima i spasenje naše“ – poručio je načalstvujući sveštenoslužitelj, protojerej Mirčeta Šljivančanin.
Zajedničarenje sveštenoslužitelja i parohijana nastavljeno je u Svetogergijevskom domu uz prigodno posluženje.
Tom prilikom Olga Olja Stojanović – u ime odbora crkve na Pardusu uručila Zahvalnicu, proti Milunu Femiću – za nesebičnu ljubav prema Majci Crkvi, naročito projavljenu kroz doprinos na izgradnji Crkve, na brdu Pardus, u Lješanskoj nahiji.
Elza Bibić
Foto/Video: Darko Radunović
