Na groblju kod crkve Svetih Makaveja u podgoričkom naselju Tološi danas su sahranjeni zemni ostaci književnika Koste Radovića, koji se upokojio u 84. godini života.
Opelo je služio Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije sa sveštenstvom.
Rekao je da ljudsko biće jeste tjelesno prolazno biće, ali da je čovjekov put, ako se ograniči na tjelesno, i u vremenu i u prostoru bespuće.
„Dva su puta kojima ljudi hode ovdje na zemlji: put smrti, prolaznosti i ništavila i put vječnoga i neprolaznoga života. Jedan od takvih koji su primili kvasac besmrtnosti i neprolaznosti jeste i naš Kosta“, rekao je Mitropolit crnogorsko-primorski.
Naglasio je da je zbog toga Radovićeva poezija ispunjena vjerom u besmrtno i neprolazno ljudsko dostojanstvo.
„Jedna od poslednjih njegovih knjiga je posvećena Hristu Gospodu, Njegovom liku i njegovom vaskrsenju. I na osnovu te svoje knjige on je dobio i najznačajniju književnu magradu koja se dodjeljuje u srpskom narodu ovdje u Crnoj Gori. To je nagrada Marka Miljanova. I evo, sada on ide tom Marku Miljanovu, velikom vitezu. Kostina pjesma je po duhu srodna pjesmi Marka Miljanova“, rekao je Vladika Amfilohije.
Naglasio je da je Kosta Radović svoj život posvetio svetinji, pjesmi posvećenoj vječnome i neprolaznome ljudskom dostojanstvu.
„Opjevao je svetinju pivsku, manastir pivski i njegove duboke rane. I ono mjesto gdje je on vjekovima bio i postojao, i one koji su ugrađeni u tu svetinju Božju, i kada je prenošen i poslije njegovog prenošenja. Neka je blagosloven put kojim on danas ide prije nas, jer mu je, nema nikakve sumnje, pripremljeno mjesto pokoja tamo gdje nema bola ni uzdaha, gdje je život vječni i neprolazni da ga obasja svjetlost lica Hristovoga“, kazao je Mitropolit Amfilohije.
Predsjednik Udruženja književnika Crne Gore Novica Đurić rekao je da je Udruženje ostalo bez jednog od najistaknutijih svojih članova, porodica bez uzornog supruga, brižljivog oca, ponosnog đeda, a Piva bez osobenog i značajnog hroničara.
„Rodio se i umro kao pjesnik, pjesnik i prosvetni radnik, čovjek koji je ovjekovječio svaki detalj nestajanja Pive i njegove zlatne izvorske žile čije Pivsko oko sjaji u njegovim knjigama. Piva je bila njegova rijeka kojom je stizao u sva mora i luke, a opet se dobro pazio da se ne udaljava od samog izvora“, rekao je on.
Dodao je da je zahvaljujući Kosti Radoviću Pivsko oko i danas živo.
„I on će živjeti zahvaljujući vrijednom književnom ostvarenju, desetinama objavljenih knjiga poezije, romana, putopisa“, kazao je Đurić.
Književnik Radomir Uljarević rekao je da „netko bješe Kosta Radoviću“.
„Al preseli Kosta Radoviću u novu svoju kući kod Hrista nakon čitavoga jednoga vijeka sastradavanja sa svojim narodom i nakon vijeka pjevanja i pojanja, i slavljenja svjetlosti i izvora iz kojega teče sama vatra“, kazao je on.
Rekao je da je Kosta Radović, koji je i sam bio nedremano pivsko oko, uzidao svoju sjenku u temelj manastira Piva kad je manastir prenošen.
„Ona je tamo sahranjena. Otišao je, evo, mirne duše, znajući gdje ide. Gospod ga je pripremao za ovaj dan, i on se bio pripremio. O tome svjedoči poslednja riječ koju sam čuo od njega: Hrista mi, ubio bih se da mi nije Hrista. Tu strašnu riječ kao da je izrekao Jov. On se odista sjedinio sa Hristom“, kazao je Uljarević i dodao da je Kosta Radović živio tuđe patnje kao svoje.
Rekao je da niko nije sa drugima satrdavao tako, kao što je on sa petsto dvadeset nevinih stradalnika iz Pivskih dola.
„Čitav život je patio njihove patnje, slušao njihove predsmrtne krike, očajavao nad zaboravom koji je došao sa novim vremenom kao novi zločin. Poput kakvog antičkog trageda koji je zalutao u naše vrijeme, Kosta raščitava pivska znamenja i pronalazi skrivena značenja i prepoznaje Božiji rukopis u gudurama i padinama Pive starostavne“, rekao je Uljarević.
U ime porodice, od Koste Radovića se oprosti njegov sin Duško.
Unuk Matija pročitao je nad djedovim odrom njegovu pjesmu „Kad pjesniku stane srce“.
Kosta Radović bio je najstariji član Udruženja književnika Crne Gore. Bio je i član Upravnog odbora Eparhijskog saveta Mitropolije crnogorsko-primorske, Saveta Enciklopedije CANU. Počasni je građanin stare ruske prestonice Suzdalj i grada Kraljeva. Kosta je bio prvi direktor tri osnovne škole u Pivi, potom sekretar Kulturno-prosvetne zajednice Crne Gore, pomoćnik direktora Centra za savremenu umjetnost Crne Gore. Inicijator je i akter podizanja spomenika Žrtvama fašizma Pive. Utemeljivač je Jugoslovenskih književnih susreta „Pjesnička riječ na izvoru Pive“ 1970. godine. Poslednjih godina predano je radio na obnovi Pive, manastira na Zagrađu, spomen-crkve u Dolima.
Objavio je knjige poezije: “Piva samoglasna“ (1974), „Pslam o zemlji“(1975), „Za novi zavičaj“ (1976), „Prosuto nebo“(1978), „Izgovor uma“(1979), „Povelja“ (na srpskom i engleskom, 1981), „Rebro zemlje moje,“ „Strah od sreće“ (1984), „Smrt živog vrela“ (1987), „Povratič“ (1988), „Ljubav se javno kaže“(1990), “Kuća kod Hrista“ (1994), „Izvršenje straha“ (izabrane pjesme, 1995), „Vezena tužbalica“ (2005), „Samo(Antologija“), (izbor poezija, 2006), „Večera za oba svijeta“(2008), „Solženjicinova brojanica“ (2010), „Dva svijeta vidiš jedan pjevaš“ (2012), „Strah od sreće“ (2014); kao i romane “Ljetopisna knjiga arhimandrita Arsenija Gagovića“(1990), „Vrtijeljka“ (2003), „Bogorodičina knjiga“(2008); knjige kratke priče:“Uspenska vrata“ (1997), „Kaluđerski most“ (2012). Autor je radio drame: “Ubistvo braće Tadić“, dokumentarno-književne proze: „Piva potop“ (1998), „Seoba manastira Pive“ (2001), „Zapisi manastira Sv. Bogorodica“ (2010) i putopisne proze „Putopis iz Kine“ (1984).
Radosav Rajo Vojinović
