“Sećajte se svojih starešina”

Sećajte se svojih starešina koji vam propovedaše reč Božiju, gledajući na svršetak njihovog života, ugledajte se na veru njihovu (Jevr. 13, 7). 

Na današnji dan, 16. juna 1985. godine blaženopočivši Mitropolit Amfilohije hirotonisan je za episkopa banatskog., a ustoličen u Vršcu 21. jula iste godine.

U čin episkopa hirotonisao ga je Patrijarh srpski German u beogradskoj Sabornoj crkvi, uz sasluženje Mitropolita crnogorsko-primorskog Danila, episkopa: bačkog Nikanora, braničevskog Hrizostoma, žičkog Stefana, šumadijskog Save, dalmatinskog Nikolaja, timočkog Milutina, zvorničko-tuzlanskog Vasilija, australijsko-novozelandskog Vasilija, banjalučkog Jefrema i mačvanskog Danila. Među njima bio je i Mitropolit kefalonijski Prokopije, koji je ga je 1967. godine u Grčkoj zamonašio, a potom i proizveo u arhimandrita.

Povodom jubileja pola vijeka svešteničke službe, blaženopočivši Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije 2018. godine za Radio Svetigoru je govorio o svom rukopoloženju, susretu sa Grčkom, pastirskom iskustvu, prvoj parohiji, susretima sa velikim grčkim ocima i propovjednicima toga vremena, kasnije prepoznatim kao Svetim starcima, poznanstvima sa ljudima poput Aleksandra Solženjicina… Ovaj razgovor, na koji vas ovom prilikom podsjećamo, vodio je protojerej Nikola Pejović, glavni i odgovorni urednik Radio Svetigore.

Blagoslovite! Kakvi su bili utisci Vašeg susreta sa pravoslavnom Grčkom tih 60-ih godina prošlog vijeka?

Bog da blagoslovi molitvama Sv. velikomučenika Prokopija. Pa, prosto se čudim da je prošlo 50 godina od toga dana i tog čina. Prethodno sam rukopoložen za đakona u Manastiru Sv. Gerasima Kefaloniskog, velikog svetitelja i prosvetitelja, uoči praznika Sv. Prokopija u Argostoliju – gradić u Kefaloniji. Rukopoložio me Mitropolit Prokopije, koji je odigrao značajnu ulogu u mom životu. U to vrijeme, 1966. godine, došao sam iz Rima (Italije) u Grčku i bio sam na raspeću. Moram da kažem, nije mi se vraćalo u komunističku Jugoslaviju nego sam onda čak i bacio jugoslovenski pasoš i dobio sam blase-passe – emigrantski pasoš, blagodareći upravo Mitropolitu Prokopiju. Tu je bila njegova školska drugarica Zoifronopulu koja je bila naš veliki dobrotvor i prijatelj, a poslije je bila monahinja – igumanija Manastira Sv. Trojice u Atici. Ona se prvo upoznala sa bivšim zahumsko-hercegovačkim vladikom Atanasijem, koji je bio tamo prije mene. Dolazila je u Rusku crkvu gdje je on služio, kod njega se ispovijedala i preko njega čula za oca Justina. Poslije je svake godine išla u Ćelije i to tajno. Ide do Beča pa se vrati u Beograd, gdje je uveče sačekaju i voze do Ćelija. I jedne godine tako, ona se tamo i zamonašila i dobila ime Justina, po ocu Justinu. Uvijek nam je donosila i pisma od oca Justina. Tajno, to se nije ni znalo. Studirala je zajedno sa Prokopijem, poslije je u gimnaziji bila profesor vjeronauke decenijama. I tako, preko njega sam upoznao Mitropolita Prokopija. On me podržao i maksimalno pomogao pred državnim vlastima, jer je bio vojni sveštenik i duhovnik u svoje vrijeme. Tako, blagodareći tome, ja sam dospio i do Kefalonije. Tamo sam pribrojan kao monah, kada me je zamonašio tajno.

Vi ste još u Rimu odlučili da izaberete monaški poziv?

U Rimu sam odlučio i onda napisao pismo ocu Justinu. Poslao mi je odgovor na to pismo munjevito. Njegova čuvena rečenica iz tog pisma, koju stalno ponavljam i sebi i mnogima koje ja sad monašim: ,,Raduje me da si sagledao sebe sa tačke gledišta vječnosti”. To je njegov odgovor meni koji sam bio u Rimu. Poslije sam ja dakle, sa njegovim blagoslovom otišao u Grčku. Tako se to dogodilo 1966, a onda sam 1967. tamo prijavio doktorski rad. Tu smo jedno vrijeme boravili kod Konstantina Gejlisa. Bio je to jedan sveštenik, divni starac i sad je živ. Porodični čovjek, i Ana, njegova supruga, divna čestita žena. Osnovao je čak i manastir. Poslije smo boravili u Sv. Paraskevi, to je  mala jedna  kućica u kojoj smo godinama poslije boravili Atanasije i ja.

To je u Atini?

U Atini je sve to bilo, da u toj kućici me Prokopije i zamonašio 1967, naravno po blagoslovu oca Justina. Onda sam se 1968. tamo upisao, kad sam se zamonašio, da sam sabrat manastira Kipureon. To je manastir na moru u Kefaloniji i to je jedini manastir u kojem sam zvanično kao monah upisan. Zato kažem, da bih najviše volio kad bi znao kada ću da umrem da odem tamo da se upokojim u tom svom manastiru Kipureon. U tom manastiru je bio monah Jevsevije pa on kaže ,,Kad ćeš doći, kad ćeš se pokajati, da dođeš u svoj manastir – u manastir svoga pokajanja”.  Inače igumani toga manastira su i ranije u turska i mletačka vremena često išli u Rusiju i imali žive kontakte sa Rusijom, donosili pomoć manastiru, Kefaloniji i drugim mjestima.

Dakle to je 68. godina na Svetog Prokopija, prije 50 godina. Onda po blagoslovu Prokopija sam rukopoložen u Argostoliju. I tu sam služio prvih 40 Liturgija i svake godine preko ljeta sam išao u taj svoj manastir, pogotovo dok je bio Prokopije. Poslije su ga optužili da mošti Svetoga Gerasima Kefalonijskoga dijeli, a izgleda da sam ga i u tome naslijedio, jer i mene sad optužuju da ovdje devastiram kulturno blago Crne Gore. A on je imao beskrajno poštovanje prema moštima. Kao i mene kad smo mošti Sv. Vasilija nosili iz Ercegovine, to su bili čitavi napisi, ko to smije da nosi Sv. Vasilija u njegovo selo i u Tvrdoš – koji je bio njegov manastir. Ali to se sad pokazalo da je istorijski događaj i da je blagodareći tom prenosu moštiju, Nikšić postao drugi grad. Kad smo se vraćali bila je ona provala oblaka, a cio Nikšić izašao. I danas mi je pred očima ta slika i ona djeca na koljenima i ono što kažu, kiša pada iz neba iz zemlje, a narod očekuje i cjeliva Sv. Vasilija. I tako je ova litija postala najznačajniji događaj ne samo u Crnoj Gori, koji u Nikšiću okupi preko 30-40 hiljada ljudi svake godine u vrijeme Sv. Vasilija Ostroškoga. Tako dakle, taj boravak na Kefaloniji mi je ostao duboko u sjećanju, tu sam svoje prve Liturgije služio a narod na Kefaloniji je divan, izuzetan, čestit i pobožan.

 Gdje ste stekli to prvo pastirsko iskustvo kao jeromonah, imali ste i parohiju?

Kao jeromonaha odatle, pošto sam bio na postdiplomskim studijama u Atini sa blagoslovom Kefalonijskog, primio me Mitropolit Nikodim Atički u svoju Mitropoliju za svoga krilika i postavio u selo Koropi gdje sam jedno pet godina bio paroh. Krstio sam i vjenčao tamo na desetine stotine Grka i danas me tamo smatraju svojim popom. Onda su govorili “To je naš pop Crnogorac”. Ovi moji lišavaju me naziva da sam Crnogorac i napadaju, čak me proglašavaju za okupatora a eno da odu sad u Koropiju, gdje sam ja obišao sve te domove, svi se sjećaju popa Crnogorca ,,papas Mamavrunios” .

 Je li bila velika parohija?

Velika parohija, 25 hramova ima u tom gradiću  i okolnim selima. Ja sam valjda prvi sveštenik koji je sam sve te hramove opsluživao u to vrijeme i po tome me pamte. Kod njih je takav običaj da porodično idu, otvore crkvu, pripreme sve što je potrebno za Liturgiju, tamjan, svijeću, pripreme prosforu i vino i sve što treba, tako da samo dođeš. I onda i nagrade, naravno, sveštenika. To je narod pobožan.Tu sam proveo tih pet godina a šestu godinu sam bio propovjednik u Koropiju – susjedno selo gdje sam svake nedelje, naročito za vrijeme Velikog posta po blagoslovu Episkopa, propovijedao narodu. Narod se skupi u jednu od tih crkava i u neku salu i onda sam ja držao propovijed. Tako da je u to vrijeme, taj moj pastirski rad vezan za Spatu i za Koropiju a onda isto tako i za manastir Sv Trojice. Tamo je bila mati Justina igumanija postavljena od tog istog Episkopa. Ona se upokojila prije nekoliko godina,  ali su tamo i danas sestre. Osjećam ih kao najrođenije, kao svoje ovdje i nju takođe. Brinula je o svima našima koji su dolaziti u Atinu. Nije bilo ni jednog ministra i predsjednika Vlade a da ona nije okretala telefon. Obećao sam joj kad umre da ću joj namjesto nadgrobnog spomenika podići telefon…Sjećam se jednoga iz Makedonije koji je tamo pobjegao u Sunio, odavde iz Makedonije sa željom da ide na Svetu Goru. Ali pošto je bio iz Makedonije Grci nijesu htjeli da ga puste. On  je dvanaest puta pješke bježao iz Suniona u Svetu Gori, oni ga tamo nađu i vrate nazad. Posebno je o njemu brinula. Poslije su ga ovi naši Makedonci kad se vratio otuda, nije mogao da ode na Svetu Goru, ovdje zavladičili. Kao Vladika je umro. Čujem da o njemu govore kao o Svetitelju… i zaista je bio Božji čovjek…jedna Božija duša.

Kao vrlo aktivan jeromonah i propovjednik imali ste priliku da se susretnete i upoznate sa velikim grčkim ocima i propovjednicima toga vremena kasnije prepoznatim kao Svetim starcima?

To je bio poseban blagoslov. Sa najznačajnijim, da kažemo, duhovnicima dvadesetog vijeka udostojio sam se da se upoznam. Da pomenemo, starca Pajsija koji je sada pribrojan liku Svetih kod koga sam bio. Upravo te godine kad sam rukopoložen sam išao kod njega. Katunakija, to je ispod Atona, dolje gdje je on bio. Tu su bile kelije nekih Rumuna koje su bile zapustjele. On je prvi otišao da ih obnavlja i onda sam otišao kod njega i bio tamo nedjelju dana i vidio kako žive pravi svetogorski pustinjaci. Ja donio nešto ribe, poslala za oca Pajsija i mene mati Justina koja se inače ispovijedala kod oca Pajsija, preko nje sam ga i upoznao. Međutim, ne jedoh ja te ribe, niti Pajsije…on je imao jednog malog Sneška – mače i svaki dan kad on nešto tamo pripremi, nema ribe za nas, ali ima za maloga Sneška. Onda on kaže: “Justina šalje, ne brini Sneško, biće ribe još”, i tako tu ribu pojede Sneško a mi je ne probasmo, ni ja, ni otac Pajsije.

Tu sam upoznao i druge pustinjake tamošnje, starca Jefrema a poslije naravano i starca Porfirija koji je takođe, sad pribrojan liku Svetih, ali on je služio u Atini. Kod njega sam se ispovijedao tamo ispod Pendeljisa, ima jedan manastirčić kojeg je on obnovio kada je otišao u penziju iz bolnice. Onda i druge starce, starca Epifanija Teodoropulosa, divnog izuzetnog pravnika, najboljeg kanonistu kojeg je Grčka imala u poslednje vrijeme. Napisao je desetine knjiga iz crkvenog prava. Bio je duhovni centar Sveta tri jerarha gdje je on služio i gdje se narod sabirao kod njega. Onda drugi izuzetni ljudi. Starac Emilijan…njega sam upoznao na Meteorima, on je tamo okupio bratiju i sestrinstvo, pa smo Atanasije i ja išli tamo kod njih i poslije ostali vezani za njih evo i do danas, naročito Atanasije. A i manastir ženski Ormilije ima oko stotinu pedeset monahinja. Naše monahinje i manastiri su vezani za njih, naročito Ćelija Piperska. U maju ove godine bio sam kod starca Emilijana. On je jedna izuzetna  ličnost, ima njegovih knjiga koje su kod nas objavljene. Na njega je Bog dopustio iskušenje, on je nepokretan kao biljka. Mene je prepoznao, nekoga prepozna i većinu ljudi koji mu dolaze, a i ne dolaze mu mnogo, sestre brinu o njemu. U takvom je stanju otac Emilijan.

U to vrijeme jedan od prvih mojih susreta bio je sa starcem Amfilohijem na Patmosu. Starac Amfilohije, jedan izuzetni duhovnik koji je bio i misionar, organizovao je misionarska bratstva i sestrinstva koje i danas funkcionišu. Jedan od njegovih duhovnih sinova je Amfilohije koji je sada Mitropolit na Novom Zelandu, moj dobri prijatelj. Ja sam se ispovijedao kod njega, još onda nisam grčki baš najbolje znao. Znao sam ono sa klasične filologije, pa sam se sa njim sporazumijevao. Moram da priznam da mi je to bila najpotresnija ispovijest koju sam imao u svom životu, ono što sam njemu ispričao. Došao sam sa Zapada, pa mu onda pričao, šta mu nisam pričao…računao sam zabraniće mi da se pričestim, računao sam daće mi neku epitimiju a on kaže: “Brate Risto, da se pričestimo sjutra?” Ja kao da me…što kažu, nije me mogao bolje pomilovati starac Amfilohije. Onda smo njegovu sliku odnijeli ocu Justinu. I kad sam pitao oca Justina za ime, on je računao Grigorije ili Amfilohije, ali je otac sa Patmosa presudio da dobijem ime Amfilohije Ikonijski…jeste…tako da Amfilohije.

Onda i starac Filotej sa Samosa, jedna izuzetna ličnost. Veliki duhovnik na ostrvu Samosu koji je tamo na jednoj planini živio. Išao sam ja sa njim tamo. Poslije je još boravio u Atini jedan izuzetan duhovnik starac Filotej. Bio sam kod njega tamo na ostrvu Samos, jedne godine sam bio u njegovoj keliji na ispovijesti. S jedne strane u keliji njegov krevet a s druge grob. Poslije rekoh “Starče zašto ste ovaj grob ovdje napravili?” a on meni “Monaše Amfilohije, cijelog života sam se trudio da nikome ne budem na teret, nego da sam brinem o sebi. E, sad kad bih znao, ali nijesam ja toliko svet da mi javi Gospod kad ću umrijeti, pa namjesto da legnem ovdje u krevet ja bih legao u grob. E, pošto to neću znati, valjda sam toliko zaslužio da me premjeste iz kreveta, ali da se mnogo ne mučite, da me ne nosite nego da me odmah ovdje smjestite”. Tamo je i sahranjen. Iz tog groba je uzet starac Filotej i stavljen je ovdje. Bilo je zaista divnih duhovnika…

Tako i starca Nikanora u Hilandaru i druga bratija. Bio je jedan monah naš odvade iz Crne Gore, Kuč, mnogo interesantan starac. On se poslije upokojio, ali starac Nikanor koji je 60 godina proveo tamo u Svetoj Gori, Hilandaru, pa je poslije pod stare dane došao ovdje i obilazio Dalmaciju, bio je i u Crnoj Gori, manastiru Ostrogu, Srbiji. I naš Mirko Toljić, kao mladi student je radio krstove po njegovom nalogu. Divne drvene krstove u koje on stavi djelić moštiju, djelić od Hristovog krsta i te krstove poslije je nosio za Novi Sad, Kraljevo, Dalmaciju. Mislim da ima jedan i u Ćeliji Piperskoj. Onda je nosio i davao kad je bio onaj raskol sa Američkom eparhijom, ali me pitao ,,Šta da radim, da li da ponesemo da nije bilo kontakta između zvanične Crkve i Dionisija?” a ja mu kažem “Ti si Svetogorac, ti ćeš to znati najbolje”. Eno ga jedan takav krst Starca Nikanora u Novoj Gračanici.

Onda kad sam bio Episkop u Banatu, negdje 1987-1988. godine, evo starca Nikanora koji je tada imao blizu 80 godina i dolazio je u manastir Rakovicu, tu je boravio jer je bio u bolnici zbog teškoće sa srcem. Obradovao sam se. Mi smo tamo osnovali manastir Hajdučicu, naš Grigorije, koji je sad na Starčevoj Gorici, on je bio prvi iguman tog manastira i to je  metoh, ne znam da li sad sadašnje vladike to pamte, ali to je metoh manastira Hilandara. Neki od monaha su odatle otišli u Hilandar i ostali na Svetoj Gori i to je bio cilj, da se tu pripremaju monasi za Hilandar.  Dakle, i dođe Nikanor tamo kod mene preko ljeta i kaže mi ,,Vladiko ja došao da tražim od tebe blagoslov. Imao sam namjeru da idem u Australiju i odnesem onaj krst, ti znaš već kako ja pravim te krstove. Meni ljekar zabranio i rekao ni slučajno, pa ja došao tebe da pitav što da radim?” ja mu kažem “Gdje ti mene nađe žutokljunca, ti stari Svetogorac, da od mene tražiš blagoslov” . “Neka to što si mlad, ti si Episkop a ja to poštujem. Nikad ništa nijesam uradio bez blagoslova, bez poslušanja u životu pa neću ni ovo.”

Kad sam ga upitao šta on misli on kaže “Ja bih da idem. Osjećam da je potreba našeg naroda da odem tamo”,  pošto je i tamo bio stvoren taj raskol. Pa ja kažem “Šta ako tamo umreš, šta ćemo?”, a on kaže “Ako umrem tamo, tamo me sahranite, ako umrem u Svetoj Gori tamo, svud je zemlja Gospodnja”. Pa rekoh “Starče, ako ti misliš da je to dobro, što se mene tiče idi i evo ti blagoslov “. On je sav bio srećan, kao malo dijete, što je dobio blagoslov i otišao. Tamo je dva mjeseca ostao i umro, i eno ga danas je jedini Svetogorac u manastiru Sv Save u Ilajnu, manastir  koji je vladika potonji dalmatinski i dabrobosanski Nikolaj osnovao, u tom manastiru on je sahranjen i tu su njegove mošti. Tamo mnogo naroda dolazi i čitaju se molitve na njegovim moštima, naročito Grci. Oni, Grci su prepoznali odmah i vladika Irinej koji je bio tamo a sad je u Americi, i on je čak predlagao Saboru da bude kanonizovan. Smatralo se na Saboru da je to prerano pošto ga poznaju neke vladike pa, ajde sad, pošto ga poznaju da ne može bit svetac…da.  Pa i Patrijarha Pavla svi znamo, ali nema nikakve sumnje, nema  dileme da je svetac. Eno već na VMA kad sam ga ja one godine zamjenjivao, onda smo uradili tamo kapelu na VMA koja je posvećena Luki ljekaru vojnojaseničkom, to je po mom blagoslovu, i tu su ga već naslikali sa oreolom, pitao me ikonopisac, rekoh naslikajte. U nizu crkava, eno Sv. Dimitrija u Mitrovici i ovdje kod nas u Hramu Hristovog Vaskrsenja i drugde.

Narod to najbolje prepozna.

Narod i ne samo kod nas, već svuda u pravoslavlju. Tako i za starca Nikanora divnog Božjeg čoveka. Sećam ga se u Hilandaru. On je prvi uvijek bio na jutrenju koje na Hilandaru biva tamo poslije jedan sat po našem, onda cijelu noć na službu, poslednji on izlazi iz crkve, to se znalo. Starac Nikanor je bio veoma poštovan u Svetoj Gori. Onda je i ovdje ostavio traga kao i drugi Svetogorci koji su se tamo podvizavali pa su onda došli ovdje. Eno Sveti Rafailo Banatski u Banatu u današnjem Zrenjaninu gdje su njegove mošti, koji je kanonizovan. Ja sam štampao knjigu o Svetom Rafailu sa njegovim žitijem i službom. To su sve te divne ličnosti, zaista veliki Božji blagoslov je za mene boravak na Hilandaru.

Naročito je to veliko kad uporedite stanje kakvo ste ostavili u tadašnjoj bezbožnoj Jugoslaviji.

E, pa to je, hvala Bogu, za mene spasonosno, bukvalno je bezbožništvo vladalo. Moram da priznam i da ispovjedim, a zašto da ne, ja sam imao i namjeru da ostanem u Grčkoj, Svetoj Gori, ali nisam htio po svojoj pameti nego sam napisa ocu Justinu pismo “Moja želja, ali neću bez blagoslova vašega” a on meni odgovori “Ti treba da se vratiš, vi treba da se vratite ovamo, pa kako nama tako i vama”.

Što je za Vas bila jedna vrsta kazne?

Pa u tom trenutku iskreno rečeno da, ali sad sam blagodaran Bogu što sam ga poslušao.

Koliko je, govorim o Vašoj svešteničkoj službi koja, hvala Bogu, traje sa velikim plodovima i darovima 50 godina, susret sa tim starcima različitih darova, različitih karaktera prirode, koliko je uticao na formiranje Vaše ličnosti, misije?

Pa od ogromnog je značaja. Počevši sa ocem Justinom, koga sam sreo kad sam bio u Beogradu 1959. godine prvi put, kada se monašio sadašnji Atanasije, pa smo išli preko Lelića gdje je rođen vladika Nikolaj. Sjećam se ide Justin kao srna, pa ga pitam “Oče, što vi volite srnu?”  pisao je čuveni esej Srna u izgubljenom raju a on kaže: “Mnogo volim srnu” i zaista jeste čudesna životinja. I taj susret sa njim, naravno je presudan za to vrijeme kad smo u Beogradu bili na udaru. Naš fakultet je bio proskribovan, niko nije smio doći. Tek su negde kasnije počeli malo da dolaze neki od naših intelektualaca koji su sad crkveni, ali onda nisu smeli da dolaze na fakultet. To vrijeme, taj pritisak strahoviti  komunizma i sve te ideologije boljševičke, onda proučavanje bogoslovlja i sve to što se događalo i susret sa tim pravim ljudima istinske duboke – doživljene vjere a ne prosto knjiške vjere, to je od ogromnog značaja.

Taj susret sa njima je čini se opredijelio i Vaš akademski put, sam izbor doktorske disertacije – teme, taj dar podviga ?

Apsolutno. Kad pominjemo te divne ljude, poslije sam u Parizu, gdje sam bio godinu dana i predavao na Institutu Svetoga Sergija, sreo dosta Rusa, bivših emigranata veoma značajnih i tamo se sreo sa Solženjicinom. Sjećam se on je 1974. godina došao tamo gdje je bila ruska čuvena knjižara, poznata i danas. Tamo je bio neki Nikita Struve, urednik časopisa na ruskom jeziku koji su u knjižari izdavali. I on je Solženjicina doveo da se sretnemo. Sreli smo se, tamo je bio i Komnen Bećirović, čuveni branitelj Crkve na Lovćenu i manastira Morače.

Otac Pajsije je radio divne krstiće i uradio divan krstić drveni, i onda šta ću dati Solženjicinu i onda napišem Aleksandru krstonoscu afonski krst i dam. On ga je cjelivao, uzeo i video sam kad sam 2003. godine bio sa Atanasijem kod njega da mu uručimo orden Svetoga Save odlukom Svetog arhijerejskog sabora, vidio sam da je taj krst ima sa sobom. Solženjicin je izuzetna ličnost, onda je on poslao ocu Justinu jednu svoju knjigu a mi smo našli knjigu Dostojevskog o Evropi i Slovenstvu, pa smo mu dali i on je uputio pozdrave ocu Justinu.

Tamo smo sreli jednog starca Rafaila u ženskom manastiru Bisij not, gdje su bile sestre koje su u svoje vrijeme iz Ukrajine došle u manastire Kuveždin i  Hopovo. Nekoliko stotina monahinja koje su pobjegle od boljševika preko Rumunije primili su ih naši, mati Teodora na Fruškoj gori. Za vrijeme rata ustaše su ih zatvorili, pa pustili, te su bile i u Zemunu dok ih naši komunisti nisu protjerali 1948. godina. Onda su otišle u Francusku i tamo je njihov manastir bio značajan duhovni centar. I tu je bio starac monah, njihov duhovnik takođe, izuzetna ličnost. Sećam se služimo tamo u njihovoj crkvi, a kako kaže, jedan naš pop Srbin, Rusi i Bogu dosade sa svojim molitvama – duga služba, ali starac 93 godine sve vrijeme Liturgije je prestajao i čitao stotine imena. Onda je bio Mitropolit Filaret ruske zagranične crkve kojoj je taj manastir pripadao, i poslije službe idemo svi na ručak. Rusi obično svi vjerni koji su bili na službi idu sa Mitropolitom, ali nema starca Rafaila. Pitam ja mati Teodoru gdje je, a ona mi kaže da on nikada ne dolazi već mu nose u keliju da nešto pojede. Ja pitam pa šta radi a ona mi kaže da se moli. “Pa zar se nije namolio”, kažem ja i pitam da odem kod njega. Odem do njega u keliju. Nije dobro čuo, pa vičem: “Blagoslovi Starče”  “Bog Blagoslovio”. Pitam ga ja zar se nije umorio a onda mi je rekao, jer je bio već 80 godina u manastiru u koji je došao iz Rusije: “Pa, trudio sam se neću da kažem, ali sad kad bi mogao da počnem ispočetka bilo bi to mnogo bolje. Ono što sam propustio tokom 80 godina, to sad moram da nadoknadim”. Tada je imao 93 a u 97-oj se starac upokojio u tom manastiru. To je Božiji dar kad sretnete takve divne i čudesne ljude.

Taj susret sa svetiteljima je nekako i raširio Vašu dušu i brigu ne samo za povjereni vam narod i eparhiju, nego da sagledate Crkvu kao istinsko tijelo Hristovo gdje je svaki ud važan. Koliko je to važno za savremenog hrišćanina u ovoj eri egoizma?

Zaista to jeste. To nikada nije važnije bilo nego danas u naše vrijeme za Crkvu, a nikada Pravoslavna crkva nije bila toliko ni raširena toliko u svijetu koliko danas. Ja sam to preko tih svetih Božijih ljudi shvatio šta znači ta misija. Recimo i to u Svetoj Gori gdje nema nema razlike Rus ili Srbin, Bugarin ili Ukrajinac, ili Grk. Jedan je Hristos a sad kad nema ni muško ni žensko, ni  Grka, ni roba, ni slobodnjaka, kako kaže apostol Pavle, i onda to shvatiš preko tih svetih Božijih ljudi, tu njihovu odgovornost za čitav svijet. Pa, evo Oca Pajsija kad ga pominjemo, kaže on meni jedanput “Evo stalno me ubeđuju, kažu oče Pajsije, ti imaš te darove, zašto ti ne bi otišao negdje da se rukopoložiš za sveštenika, pa da budeš duhovnik u nekoj parohiji. Hoće da mi smanje, suze moju misiju na parohijicu u Grčkoj. Za taj posao ima i koliko hoćeš a ja osećam odgovornost za čitavu vaseljenu, za čitav svijet, za Japan”. Takva odgovornost, to je Jevanđelje, Crkva . To je nešto što sam ja baš naučio prvo od oca Justina koji je bio čovjek zaista, to se vidi po njegovim spisima, jedan univerzalni, vaseljenski filozof i mislilac, kao i ovi drugi koje sam sretao i poznavao.

Onda kad sam prvi put otišao u Argentinu 2007. godine sam shvatio koliko je taj naš narod zapostavljen. 100 godina tamo se niko o njemu praktično nije pobrinuo a u isto vrijeme tamo sam upoznao i Argentince, naše ljude koji su postali Argentinci, ne znaju više naš jezik, ništa ne znaju. U isto vrijeme mnogi od njih su pokatoličeni, postali dio nekih sekti. Niko o njima nije brinuo. Onda sam osjetio odgovornost za te ljude i onda me to povuklo da predložim poslije Saboru, i hvala Saboru što je prihvatio, da se osnuje Eparhija za Latinsku Ameriku buenosajresko centralno-južnoameričku. Ja već od 2011. godine, svake godine idem po mjesec dana i više, obišao sam veliki dio tih država. Sada imamo dar Božji, da je naš vladika Kirilo koji je dosad bio moj vikarni pomoćnik tamo, sad je na moj predlog izabran, za prvog redovnog Episkopa u Latinskoj Americi. Ja ponekad se malo šalim i kažem “ovo ovdje meni je bila mala ova Brozova “fildžan avnojevska” Crna Gora pa sam morao da proširim svoju misiju na Latinsku Ameriku.

Ono što ste donijeli u Crnu Goru i čime ste je zapalili, to je istina da je ono što je Božje sjeme da je ono neuništivo.

Božje je neuništivo.To je kristalno jasno. Sjećam se da sam dolazio kao ćak, student u Podgoricu. Nigdje crkvice nisi mogao da vidiš. Jedva ona mala gore i u nju nikad nije petoro dolazilo a sad sve ove crkve koje su od ranije propjevale, a evo i ovaj Hram Hristovog Vaskrsenja sada je ukras prestonog grada. Sad i ovi koji mrze Crkvu, pravoslavlje, nemaju šta da pokažu u Podgorici svojim gostima iz NATO pakta i drugih međunarodnih organizacija, osim ovoga hrama. Šta imaju da pokažu? Nemaju ništa, svoje neznanje.

Hvala Bogu, ipak je računam da će nam Bog dati dok sam ja, iako sam napunio 80 godina, ali rekao sam Gospodu ” Nemoj me dirati dok ne vratim Krst i crkvu Svetoga Petra Drugog i njegove mošti u Crkvu na Lovćenu”. Pa daće Bog. Onda i imamo i Crkvu Svetog arhistratiga Mihaila na Prevlaci, manastir gdje je bilo sjedište Mitropolije 200 godina. Sve smo spremili da obnavljamo, ali ovi iz Uprave za kulturna dobra ne daju. Šta da radim? Ja ću da slušam. Nadam se da će shvatiti i oni da ruševine nijesu kultura. Doduše ima jedan dokumenat iz 1988. gdje je Zavod za zaštitu spomenika u vezi manastira Stanjevići, koji je sad obnovljen i ljepši nego ikada blagodareći ocu Dimitriju koji je u njega ugradio svoje kosti i ocu Jefremu i drugoj bratiji, dakle zapisao o toj ruševini koja je ostala poslije rušenja tokom devetnaestog vijeka da to ne treba dirati “to će biti najljepša ruševina u Crnoj Gori”. Eto, da sam se ja držao tih zaštitara, pogotovo ovih u novije vrijeme. Oni prethodni, recimo onaj Čilikov, oni su bili obrazovani, znali su svoju struku. Kad je bilo pitanja crkve, manastira Majstorovine, manastira Voljavca nisu imali zato stručnjaka pa su angažovali iz Beograda Jovanovića i druge. Oni su dali svoje projekte i obnovili smo te dvije ruševina i još nekoliko takvih. Neka Bog poživi, čujem da su sad smjenili, tu Miranovićku, modni kreator koja je zabranila, blokirala bilo šta da se radi, to su ruševine – to je kultura.

Nekako javnosti predstavljaju kao da Crkva nije spremna za dogovor a upravo je suprotno. Koliko se samo čekalo na dozvolu Crkve Svetog Đorđa u Njegušima.

Stotinak akata sam uputio a nijesam dobio nikakvog odgovora do danas. Evo i pitanja recimo Svetih Arhangela, oni bukvalno ne daju. Moramo da se borimo Ja želim, zaista. Najbolje stručnjake, arheologe smo uključili na obnovi, iskopavanju, istraživanju… Uradili smo tamo kriptu, riznicu manastirsku, već se završava ovih dana i ako Bog da, 26. kad bude Sabor pravoslavne omladine biće otvaranje riznice, ali očekujemo da dobijemo dozvolu. Imamo projekat. Zdravković arhitekta najbolji znalac, Caričin grad je obnovio i iskopao, zna tu arhitekturu drevnog Istoka i Zapada. On je dao  sad svoj predlog. Tako da i Svete Arhangele moramo završiti a Crkvu Svete Trojice na Cetinju. Te tri stvari su mi još na srcu. Moram da priznam, jer ovaj sadašnji ministar kulture koji me napada vidim na pasja kola što kažu, Bogdanović, on je dobio čuo sam čak i nekih milion i koliko evra do strpa Bogorodicu Filermosu u pećinu, gdje je vulkan izbio kad je bila poplava Cetinja, odakle izviru podzemne vode. I on tamo hoće da strpa ikonu, navodno da bude vjerski turizam i onda će, on smatra, da nagrne sva Evropa. Koja Evropa će da nagrne? Pa i do sada je ta ikona tu, postoje i druge svetinja. Dođe onaj ko još ima malo straha Božijeg i ljubavi prema svetinji. Evropa je danas krenula jednim bespućem. Šteta da se mi sada uključujemo u tu i takvu Evropu. Nema Evrope velikih čudesa, Evrope apostola Petra i Pavla, velikih Pape Grigorija Dvojeslova i Zaharija Pape, sve tamo do desetoga vijeka pa i poslije toga.  Evropa Šekspira, Danteova Evropa, Geteova, velikih junaka Jovanke Orleanke, de Gola…

Za nas je velika radost i blagoslov pravoslavnih vjernika stiže nam Patrijarh, hirotonija novoizabranog episkopa Metodija i to je ono što nas raduje.

To je velika stvar. Ovi što sad sebe proglašavaju za Dukljane međutim, šta sem priča koje govore samo o prokletom caru Dukljaninu imaju? Na njemu oni temelje svoje dukljanstvo. A, Crkva Božja ona nastavlja sveto dijelo drevne Dioklije. Naša Mitropolija je vratila i taj naziv dioklijskog Episkopa, do sad je bio vladika Kirilo koji sad evo propovijeda Jevanđelje u Latinskoj Americi a sad dolazi naš Durmitorac da ne kažu da je “izvanjac” nego Durmitorac, naš otac Metodije, iguman Cetinjskog manastira. On dolazi ovdje da pomogne ovo sveto dijelo. Ima darova lijepih, daće Bog!

Vladiko hvala Vam na izdvojenom vremenu, da vas Gospodu ukrijepi i čuva i da proslavljamo zajedno još mnoge jubileje na slavu Božiju i na radost Crkve pravoslavne!

Daj Bože da ostvarimo Svete Arhangele na Prevlaci, Crkvu Svetoga Petra Cetinjskog koju je projektovao vladika Rade i prva je crkva posvećena Svetom Petru Cetinjskom i Crkvu Svete Trojice na Cetinju gdje ćemo objediniti tri velike svetinja Desnicu Svetog Jovana Krstitelja, ikonu Bogorodicu Filermosu, umjesto da se strpa u pećinu kao da smo kromanjonski ljudi a ne Crnogorci što kažu pravi, i dio Časnoga Krsta. Gore će biti trobrodna bazilika, te tri svetinje, da bude ukras iznad Cetinjskog manastira, da se zaravni ona stijena koja je srušena radi crkve, gdje su vešane turske glave. Tamo je bilo na tablja čuvena. Mjesto tablje gdje se vešaju glave crkva. Ima li šta ljepše i blagoslovenije za Crnu Goru i za Crnogorca. Ja  mislim da nema .

Hvala i blagoslovite!

Bog blagoslovio!