U manastiru Uspenija Presvete Bogorodice na Dajbabskoj gori u Podgorici danas je služena Sveta zaupokojena liturgija i pomen blaženog spomena Arhimandritu Luki (Aniću) nekadašnjem igumanu ove svete obitelji, kao i Cetinjskog i manastira Svetog Save na Savinoj glavici u Donjem Grblju.
Svetu službu Božiju i pomen na grobu oca Luke, uz sasluženje sveštenstva i molitveno učešće njegove rođene sestre Jelene Anić i velikog broja vjernika, poštovalaca lika i djela dragog oca Luke, služili su arhimandrit Danilo (Ljubotina) iz Mitropolije zagrebačko-ljubljanske i jeromonah Rafailo (Boljević) iguman manastira Podmaine.
Od oca Luke smo često slušali da postoji to keltsko razumijevanje prijateljstva i ljubavi koje svoj najviši izraz pronalazi u riječi anam kara. Anam kara je osoba kojoj možete otkriti najskrivenije djelove svog srca. Anam kara je za mnoge od nas bio otac Luka. Zajednički trenuci provedeni sa našim duhovnim ocem Lukom griju dušu, u hladnim vremenima, jer po riječima Svetog apostola Pavla: „I ako imate mnogo učitelja nemate mnogo otaca“.
Blaženog spomena otac Luka je govorio da za monaha smrt nije ništa:
„Monah se igra tom tajnom smrti. Ne boji se smrti jer je gleda kroz prizmu Vaskrsenja, što ne znači da ona sama po sebi nije strašna. Ali kako može išta biti strašno, ako očima duše vidite Vaskrsloga Hrista, a to je ono što monasi pokušavaju da vide svakog trenutka svoga života. I zato oni pokušavaju da žive što prostijim načinom života da bi se što više usredsredili na tu tajnu. Monasima je Bog otvorio neka vrata. Opet kažem, nisu monasi veći od nekih ljudi, ali su, na neki način, eto, da tako kažemo, usredsređeniji na nešto, nešto ih malo više zanima, nešto su baš naumili da ostvare. Dakle, njima je Bog otvorio neka vrata kroz koja se zaista vidi smisao, vidi se suština. I onda, sve što smeta toj suštini jako pogađa onog koji želi da živi tom suštinom. Dakle to pojavno počinje da liči na neku šminku, neki oklop, na neku ljušturu – to je ovaj svet. A monah zna da ono što je unutra, u toj odaji koja je njemu otvorena, taj smisao i suština, iako se on nalazi u ovom palome svetu, da će to u njemu Vaskrsnuti. I zato je ščepao to što je dobio, jer zna da to ima večnu vrednost i da to vaskrsava. Sve ovo okolo, ti oklopi, ljušture, šminka, kako hoćete da nazovemo sve ovo ostalo pojavno, ono neće vaskrsnuti. Umire i jedno i drugo, ali ovo jedno ne vaskrsava a drugo vaskrsava. Dakle taj osećaj koji monah zadrži u sebi on s njim ide u večnost i to je ono s čime će se on pojaviti pred Bogom. To je na neki način njegovo Vaskrsenje“, govorio je otac Luka.
Vječan ti spomen dragi oče i moli se za nas grešne.
Slobodanka Grdinić
