Godina prije upokojenja patrijarha Pavla (2009)
IZMOLJENI BLAGOSLOV
Na dugom zemljanom putu od vjekova poravnatom našla sam se
Patrijarhu sa njegove desne strane, na bliskoj udaljenosti. Nikoga drugog osim
nas nije bilo na stazi kojom smo se kretali.
Patrijarh je blago povijen naprijed, ide tihim i nečujnim korakom sa
pogledom usmjerenim zemlji. U crnoj je odeždi sa panakamilavkom na glavi,
čiji se nastavci spuštaju niz njegova ramena.
U ovoj prostranoj ravnici mlada, zelena trava prekrila je predio.
Daljinu okružuje visoki zatamnjeni planinski vijenac pod četinarima.
Zagledana u vidik, izgledalo je da to nisu borovi, već ljudi gorostasi – sa
velikim glavama, tamo gdje su vrhovi borova, pod kojima su široka ramena i
u tijelima zaodjenutim pod tamnim plaštevima – nepomično stoje jedan do
drugoga. Nad njima se visoko protežu sivi i oštri kameni visovi i vrhovi
planina.
Plavetnilo nebeskog svoda je sa ponekim bijelim oblakom, kojima je
nebo blistalo u svojoj ljepoti. Čist vazduh daje vidu iskričavu jasnoću. Nad
svime je sunce koje milo grije i daje sklad u ovom danu. Njegovi blagi i
usmjereni zraci prate Patrijarha i obasjavaju ga. Blagostje, tišina i mir koji
traje… i obuzima cijelu prirodu i sve u njoj.
Nije dugo trajalo naše kretanje, čini se, od nekoliko koraka. Najednom,
ovaj put se završava. Pred nama se ukazala nova i uža staza, pod pravim uglom,
koja nas je vodila na lijevu stranu u ravnici. Tek što smo na nju zakoračili,
sa desne strane nove staze, začuo se gromki nebeski poj u visokom tonu. Ovaj
napjev bio je sa nepoznatim, pa time, i nerazumljivim riječima u tekstu
ispjevan, koji prelazi preko tananih glasnih žica mladih djevojaka.
Njih pet djeva savršenog i nadnaravnog izgleda, stajale su jedna pored
druge. Imale se svijetlosive (golubije) ustreptale oči, vretenast stas i iste
su visine – sasvim i u svemu bile su jednake i iste. U haljinama tamne boje,
dugim do zemlje, preko kojih su svjetliji prsluci i dosežu sredinu listova
nogu – na njegovim obrubima su ornamenti sa simbolima koji su mi nepoznati.
Na glavama nose kape sa carskim insignijama.
Uz napjev sličan zamišljenom poju rajskih bića i u ritualu koji je
pjesma pratila, dočekale su našeg patrijarha Pavla. Pred njime su spuštale
svoje duge ruke do zemlje, a potom ih podizale u visinu, i onda bile u
najdubljem naklonu u znaku iskazivanja preuzvišenog poštovanja. Svojim
nježnim stopalima, u svijetlim satenskim cipelicama sa uzanim vrhovima,
u ujednačenom ritmu udarale su o zemlju, koja je, pritom, odzvanjala tutnjavom.
Obred se ponavljao i trajao uz njihov neprekidan poj.
Stajali smo pred njima, carskim djevama iz svijeta blaženstva, tri
koraka udaljeni. Za tren kao da je sve utihnulo, kada je On blago okrenuo svoje
lice ka meni i rekao: „Sada me ostavi i idi“. Potom sam se našla na našem
prvom putu i gledala ga kako odlazi novom stazom smještenom u središtu
prostrane doline. Išao je usporenim hodom ka jednom zdencu koji je bio
nedaleko, i na kraju puta sagrađen od kamena, klesan rukom, sa vodom koja
izvire i neprestano teče na sredini stijene.
Kada srcem gledamo na nekoga, tada u sebi nosimo jako i, moguće je,
donekle ispravno sagledavanje. U ovoj prilici, upućivalo je na misao: da je
sam i usamljen, ophrvan dubokim mislima. Bilo je i neke tuge, i umorio se –
nametao mi se takav utisak.
Uzbuđenje i tjeskoba zbog Njegovog odlaska u meni se uvećavala, u
osvijesti da se zauvijek rastajemo iz ovog života. Bilo je žalosti u mojim
suznim očima. Ne znam kako toliko kapi suza može da stane u jedno oko, i dugo
tu ostane. Sve se, potom, same od sebe povuku u dubinu oka. Samo ponekad, jedna
krupna topla suza krene iz oka, i zastane pod njime – kao tada. Bila je to suza
za najvoljenijeg Patrijarha.
Upitanost i neizvjesnost je nadvladala nad tugom, u spoznaji da ni
tokom svih događaja niti na rastanku od Svetog nisam molbeno zatražila
blagoslov. A vrijeme je trajalo… i prilika je postojala. Sa udaljenosti koja
nas je sada razdvajala, u riješenosti svojoj i u poslednjem času, molbeno sam
ga dozivala: „Blagoslovite me. Nemojte me ostaviti bez Vašeg blagoslova“.
Nije se obazirao na moje riječi u beznađu izgovorene. Udaljavao se, sve dalje
i dalje… Kada se našao na pola puta do zdenca, zastao je i okrenuo se.
Nekom moćnom silom koja je postojala našli smo se u novom susretu.
Svojom blagom i snažnom desnicom, krsnim znakom me je osenio i izrekao
blagoslov. Odmah zatim, sa mjesta gdje je zastao, bio je ponovo nadomak svetom
mjestu i na kraju svog puta – Izvoru.
Pamtim naš susret u blagoslovu – oči u oči sa Njegovom Svetošću, kost
njegove nadlanice pred mojim licem, i ruka koja se uzdiže do mog čela…
mislim na kćerku i molim se da u ovom čudesnom času i Jelisaveta primi
Patrijarhov blagoslov. Vjerujem da jeste!
Djeve u mladoj dobi su ga i dalje i sve do kraja staze ispraćale uz
ritualni napjev.
U dolasku Patrijarha kod izvora, najednom je sve utihnulo. Stao je
licem i cijelim svojim bićem pred Izvor žive vode. Podigao je svoje ruke
pred grudi i širokim krsnim znamenjem objema rukama i metanijom bio je u
obredu. Potom, podigao je ruke visoko i izgovorao riječi i molitve koje su se
mogle čuti, ali ne i razumjeti.
Posle ovog čina okrenuo se i stao pred izvor, sa njegove desne strane.
Sasvim se uspravio i sa blagim osmjehom i ozaren u svijetlom licu gledao je
u daljinu, visoko ka nebu.
Tiha radost bila je velika!
Na dan Svete Trojice, 2018. godine Silva Dragović
